Poslije se ćutke kajala, dugo plakala,
samovala pored odškrinutog prozora
i čekala...
Kažu, rijetko je svu noć spavala.
Ustajala bi često da pokrije mjesec
pogledima nedočekanih koraka,
i tiho se molila u uglu sobe
u društvu pozlaćenih ikona.
Jutra bi dočekivala spremna za dokaze ljubavi,
uredna, opeglanih bora od nadanja.
Kažu, snijeg nije voljela
jer tada se teško korača
i nogama su potrebni koferi umjesto čizama
da im se želja za pokretom odmori.
Kada bi snjegovi sišli pred njene dveri,
sanjala je osmijeh sa razglednice iz provincije
u kojoj se zimi, kažu, živi drugačije.
Bio je petak i slutili su nešto strašno
kad je golub otišao zagledan u nebo prazno,
a rukavica odbačena, il' izgubljena
na mjestu gdje je uvijek sjedila, jedina govorila.
Prvi put je otišla tiho,
kažu da se odatle niko nije vratio u istim cipelama.
NEDOVRŠENA PJESMA
(O smislu odlaska)
Čuvaj se onih koji čekaju tvoju smrt
da bi drugima pokazali koliko su te voljeli,
to su oni koji ti za života nikada ne bi priznali
da im smeta boja tvojih koraka.
Čuvaj se onih koji ti pri prvom susretu nude
otključano srce, zaboravljajući da znaš da su bili
na predavanju: Kako steći prijatelje za 10 minuta,
i da znaš da se prijateljstvo ne mjeri brojem
napamet naučenih fraza.
Čuvaj se instant vrline onih koji sve po redu hvale,
kojima je uvijek i u svemu dobro,
338