mrzim lizače koji mi vlaže obraz čestitajući novu godinu.
ljube, žele sreću u 365 dana (be)smisla
prvi, drugi, treći, još nekako.
četvrti, smrdi na nešto svinjeće,
peti, na neprozračenu kuću,
šesti, na svoju nepodnošljivu osobnost,
sedmi, na nešto što me živcira iz nepoznatog razloga.
dugo mi treba da se zbližim s ljudima.
lakše je s morem. ili kaktusom.
stablom jorgovana koje sam posadila u vrtu obiteljske kuće
u maju '86. kad je dolazila savezna štafeta.
i danas je tamo, ispod zidića, odolijeva buri.
kad mu dođem na ispovijed,
sluša, ne uvjetuje, ne propisuje pokoru,
voli nenametljivo.
lakše je s deblom čempresa
u koje je mama ulila tri litre klora da krepa.
čempresovo korijenje podizalo je kamene ploče dvorišta.
sve je lakše osim s čovjekom.
iz čovjeka struke meke daveće ruke.
moja terapeutkinja se ograđuje.
valjalo bi vidjeti otkuda dolaze ti strahovi od bliskosti,
možda vas je mama usisala u ranoj dobi.
kao da je mama usisavač.
kao da nije dala sve od sve,
s poslom šankerice,
dvije djevojčice,
mužem terencem,
bez bejbisiterice,
s čempresom koji je puštao korijenje.
ne treba riješiti sve stvari.
sretna. nova.
dihotomije
kad su u tebi tihi gnomi stabla rušili,
kad si u drugima srčike sjekiricom tanjila,
kad si se tuđih šiljaka u glasu strašila,
330