tuste ribetine
zinula u nas
Noći bezimena, praznino
prekrasna
zašto sadiš sumnju
u naše opredmećene duše
Iskreno, noći, zašto si mračna
kao crnoriščeva riza
Ona je bila sve mekša
toplija od radosti
smiješeći se
susprezala je dah
poričući ideale
On se nakratko prisjetio
Turaka, i
potom se
u čudu oćutio slabim
u slabinama
Sve se ovo zbilo
u mraku jednom
uz miris plijesni
u blizini štale
uz rzanje
uz mraz
Da mi se je živo sjetiti
jednoga ukletog ljeta
Tada sam, čini se, jahao
crna, tek stasala ždrijepca
u zrenje ogromne zore
vlažnim mjedenim poljem
Da mi je živo se sjetiti
žestoka vrančeva srca
i lakomih onih ptica
što sasma zacrnješe nebo
Da mi je živo se sjetiti
sirove muške sile
299