sva su tijela gola geometrija
u krajini drhtavoj u tom iz nizine ljeti tirkiznu tirolu negdje kod Brennera zimi tisuću devetsto sedamnaeste moj djed nevidljiv brid u kristalu leda preko ciljnika gleda bezimena talijana koji nehajno jaši na tamnoj sjeni konjskoj ide jašući u smrt zar je tako ohol taj od moloha izabrani stvor djedov prst snebljivo prelazi pola puta pa zastaje u zaptu zapet između čelika i baruta moj djed je napustio običaj pomutio red dok su se otvarala vrata vjekova duši talijanskoj na tamnoj duši konjskoj u traklovutirolu toj pustoši bijeloj
294