odjeven jutrom
sobom zgradom gradom radom
sobom – knjigom
sobom – neutabanom samoćom
sobom – zastojem vremena na
svemirskom polutniku
(pa ni gore ni
dalje)
zamišljaš čarobno dizalo do u sred-
-ište
(barem) ove galaksije
opčinjen jutrenjem
opičen tamnom pa sv(i)jet(l)om
stranom neba
ne dozivaš anđele niti
božanstvene vječne smrti sunca
u raspjevanom beskraju osjećaš silnu
ganutljivu pomutnju duše
radićevom
se obrušava
bujica rimskih kocaka
mnogoglavu pogledu
ta strmina
daje
prijeko potrebnu
brzinu
ne zadržava se na
licima i pokretima
nijedan stav niti izraz
ne može biti pripremljen
293