Mika Jovanović
HARMONIJA SOLITERA
Raštimovane armature
Zazora ni za zeru
Poezija razgovara samo s onima
koji kraju sveta svedoče pomno,
Bilo da mere sekundama il' eonima.
Pa kad kraj je tu, iza prvog ugla,
Za čiji račun onda živeti skromno?
I tražiti vrlinu usred vascelog rugla?
Blaženo ravnodušje ne remeti krikom,
vapajem da iskupljenju prethodi žrtva,
Jalovu ljubav sa sopstvenim likom.
Električnim vihorima dražimo čula
S toliko strana da skoro su mrtva.
Draga, primi ovaj buket jedinica i nula.
Plavi most
Kurve mrznu, pod mostom nad beskrajnom stradom,
Vetar tandrče rekvijem, pleše sa plavom ogradom.
Simfonija izvesnosti užasa u svim smerovima reži,
Nož je još uvek daleko, pod sedištem spokojno leži.
Klizi iz pravca juga, meša svoj miris sa semenom.
Polako. Jer noževi uvek dobro stoje sa vremenom.
Ona nema ime, a zovu je Doris il’ Mina il’ Suzana,
Večeras je lažne nokte nalakirala hladnim suzama.
On isto nema ime, samo stomačinu pod volanom
I krezubost skrivenu brkovima, navoštenim hranom.
238