nek nikad ne progovori iz nas neko drugi
nek se usmrti u nama ako iko to pokuša
što me ne upita
jesam li ja u tom vozu mašinovođa
il tek samo običan putnik treće klase
koji putuje sa sitnom živinom u slamu uvijen i tih
što ne pogreši u govoru i ne otkotrlja r
u neku davnu moju pesmu beščednu
što ne prizna da pogrešili smo
što se nismo nikad saznali
mi koji se oduvek dobro znamo
da
ipak pišem taj tačni roman
nas neproplakanih
a vozovi hukću podsećajući
da život ipak negde živi
šta to pišeš kučko
grdno se varam da sam zaboravila
evo nisam ni crkla
tu sam
i svakodnevno poslujem po kući
i čim mi uletiš u glavu
uštinem se za obraz
i kažem
nek te boli kučko
al nazad nema
a onda
u san mi dođu neki prsti i vrte mi pramičak kose
i palac blago pritiska moj pupak
i pomešaju se svi događaji koji su trebali biti
u jedan dugačak poljubac
poljbac
i probude me sva naša putovanja za popunjavanje praznina
svečani ulazak u uspavanu ljubljanu koja me oduvek voli
ciganka koja nas gleda u oči i kaže
ti si počeo da zarađuješ još dok si bio dete
23