Provaliju što usnulo čeka
Visina
Kremenje miruje a iskre
Lete tražeći sklonište
Da upute vrelinu tamo
Gdje se može upiti suština
Nerijetko izgarajući
Od težine bremena
Nastaviće u prahu
Da opominju ostale
Nijemo i uzaludno
Središte
U središtu je samoća opkoljena
Trenjem vlastitog poimanja
Plemenita se drži za svoje uzde
Dok vrijeme rastvara smisao na
Pokrete koje bit želi progutati
Ne shvaćajući da su povezani
Pupčanim vrpcama odvajkada
Dijeleći hranjivu materiju
Možda su izmislili jedno drugo
Da se ne izgube u kaši postojanja
I spoznaje presvete
Da bez vremena nema njega
A bez biti vrijeme kao da
Nije ni poteklo sa svog izvorišta
Odakle se prvi pokret desio
Sa sobom noseći savršenu besmisao
Spektar
Ima li svjetlost snove šarene
Te da li možda samo spava u mraku
Smišljajući drugu svjetlost sjajniju
Od svega što ona jeste
Blještavilo toliko jako
Da ne može ime svoje nositi
Vladajući krajem svog spektra
Ne dopirući do drugog
Pa makar da se i proviri
U čisto sveobuhvatno
Postojanje strano nama
200