Ana Nikvul
NEKOLIKO PESAMA
a što sad plačem kad ne moram
nešto mi se tada mogo plakalo
pogledam u pognute glave našminkanih ruža u vazi i plačem
ugledam dete na biciklu preko čijeg je točka pao šal i zaglavio se
i plačem
ne pojavi se sunce koje su na prognozi najavili lažovi nijedni
plačem
plaćem u tramvaju dok musavo neočešljano ciganče peva
čaše lomim ruke mi krvave dok netremice gleda u brata
kako razvlači harmoniku bez nekoliko dugmića
plačem kad mi drugarica zapadne u polugodišnju čamu
i kad druga drugarica skida konce sa čela
i kad trećoj sin u pilani poseče prst na strugu
plačem na vece šolji sa obrazima u u stisnutim pesnicama
gledajući u veliku paukovu mrežu na plakaru u mom vidiku
plačem i kad sam sama i kad nisam sama
i kad dobijem menzis i kad ne dobijem menzis
i kad ispod velikog kreveta nađem peskovitu asuru
i kad čistim stare cipele moga oca koji odavno spava
plačem
plačem
al što sada plačem
dok gledam u karirani stolnjak i cukerdoznu
a na daščanom akvarelu raspskava se mrlja žene
koja skače u vodu
saksija sitnih feferona na stolu i par prašnjavih bokserskih rukavica
uspomena iz mladosti čoveka koji je propio čitav imetak
stara gitara ispevanih ljubavi koja visi o nakrivljen klin
a naša se zdravi pogledima i osmehom zbog žene
koja sama pleše na podijumu mameći pijanog muškarca
plačem dok nas lađa ljulja u budućnost
koju smo baš jutros nastavili
u malom stanu gledajući tri sata histori u pidžamama
20