Moji rogovi trube,
Jer nisam žena
Osim metafizičkih usana
Preseljenih čeljusti majki,
Nijedan drugi znak nemam.
Moja materica je materica univerzuma,
Ona nije ženska,
Ni moja ni tuđa,
Presađena mi je sa golih visina Produžetka,
Bez predumišljaja,
Nasumična.
Takva, nimalo femina,
Samo gladna,
Kao tek rođena beba,
Nalijepiću svoja pijavičasta usta
Na sve što se uzdržava,
Posrtaću namjerno,
Pakostiću ti,
Dok zadnju kap milosti ne isisam,
Iz nečije ne vinosti,
Iz bezraložne nevinosti,
Dok je ne zarazim,
Dok se za njom ne razbolim,
Jer sam takva!
Kad završim plakaću,
Onda će mi tijelo ležati umorno,
Usta se još više širiti u gladi,
Magla će polijegati po meni,
Jer sam na Trenutak,
Fernando,
Mirna trava koja raste od ničega.
Spokoj zmija,
Do zmijskog buđenja.
194