previše maramica, razglednica, trčanja do prozora
previše ljudi koji liče na neke druge ljude
zbog čega im upućujem previše ljubaznih osmeha
to će me ubiti na kraju, ti osmesi rasuti u vetar
ubiće me onako kako ta stvar inače ubija
na domak mudrosti, na korak od razuma
taman kad pomislim da znam kako dalje i kuda
baciće me
kazniće me
naplatiće mi sve.
SVEJEDNO
Sada ne nosim naočare kada izlazim na ulicu
odlučila sam da više ne gledam
ono tamo može biti utvara ili pas, što protrčava
nekad se činilo da je važno tačno znati
gde prestaje senka, gde počinje oblik
nekad sam morala uhvatiti tuđi pogled
i zatim ga nositi sa sobom čitav dan u očima
ali sada više volim vetar niz kičmu
i zvuk koji za sobom ostavljaju tramvaji
ulicu neću ni prelaziti
nema ničega tamo čega već nema ovde
svojih stotinu koraka poznajem i u mraku
ujutru me greje sunce
noću se ponekad naslućuje mesec
zvezde su suviše daleko da bi ih vredelo videti
ono što ne mogu da dotaknem ne želim ni da gledam
na ovom svetu postoji suviše tajni uronjenih u lepotu
i ja sam ih predugo gledala, zaboravljajući da dišem
tražeći skrivene prolaze, znakove ostavljene samo za mene
verujući da bog živi u pregibu koji spoznam
verujući u to da trgovi uzvraćaju ljubav
verujući u jasnoću one druge obale
ali lepote su se razišle, ne hajući
a tamo na drugoj strani čekale su mokre grane drveća
i lišće, podjednako satrulo i crno kao i ovde
186