onoj koja će takođe da ostari kao i on.
Ukratko: Odisej je egocentrik
i kukavica. Ili još kraće: čovek.
Sve napisano gore
neka tumači kako ko hoće,
ali siguran sam
da njegova patnja
počinje tek na kraju priče.
Zamišljam ga kako se budi noću,
ostavlja usnulu ženu na krevetu od masline,
izlazi na balkon pre sunca
i gleda ka istoku tri ostrva daleko.
Ne dalje od njih, ali za njega – predaleko.
Onda silazi na plažu,
tumara po pesku,
sve do uvale za koju samo on zna;
u kojoj ga čeka barka – spremna za beg.
Svake noći on proverava njena jedra, uže i vesla.
Miluje ih onako kako više ne miluje ženu.
Naposletku on još jednom gleda ka istoku,
potom se vraća u dvorac,
uzima sa zida svoj luk i snažno ga zateže,
onako kako samo on može.
Još uvek samo on!
Sunce izlazi,
bije u njegova leđa,
i u tom trenutku on je
silueta muškarca
u koju gleda žena koja se upravo
probudila na maslini;
i kao njegova žena – ona je srećna.
123