Koja se za tren makar jedan
Vratila, tada, i da li ikad više?
A ako ne baš ljubav, ono bar ganuće.
Reče „Izvini, to su samo živci...“
Obrisah tu suzu nadlanicom
Poslednji put, valjda.
... U mojoj dnevnoj sobi na Paliluli
Suza druge neke žene
Žene kojoj nikada nisam posvetio
Niti jednu jedinu svoju pesmu
A pisao sam o tolikim drugima
I tolikim drugima
Samo ne o njoj, i ne njoj
Jedinoj koja je to doista zaslužila.
Ta suza koja je samo skliznula
Kada sam se najzad osmelio
Smušeno da izustim istinu
Ispod glasa, skrušeno, skoro uplašeno
I skrivajući pogled.
... U nekoj iznajmljenoj sobici iznad Bogoslovije
I druge, sve druge suze na ovoj planeti
I na nebu, i na svim ostalim svetovima
Štulićeve „suze stvarne i tihe
I uporne i mazne i ljepljive“
Suze dece napuštene i povređene
Suze anđela iznad Aušvica i Srebrenice
Neisplakane suze Simonide Gračaničke
Neutešne suze Sina raspetoga
I suze 36 pravednika što na pleća svoja
Prihvataju svekoliku bol sveta
Čak i suze nepostojeće.
... Kao u onoj pustinji Odiseja Elitija
„Gde suze ne bi imale smisla“
Sve te suze skupiće se negde, visoko, gore
U kakav džinovski kotao
I otvoriće se ustave nebeske ponovo
111