Ljiljana Crnić
ČETIRI PRIČE
MOJA BABA MARIJA
Baba Marija je otišla u kamaru. Legla na koćetu. Stavila reloj na kantunal,
glavu na kušin i pokrila se lancunon.
A cavate? E one su bile odispod koćete.
U nika doba bi izlizla iz koćete, vazela cavate i otišla u kondut. Potla bi se
fatila za fijok i tišćala ga u ruke prin vengo ga spusti priko šotane na katrigi. E
a ondak bi vazela kjuć ća je bija okolo vrata ka kadena. I njega bi ondak
višala na ruzinavu brokvu sa strane o' kantunala, ča je bila inbrokvana ćipo u
visini kušina. Potla bi udunila šteriku i u mraku kroza koltrine ćirila u misec
ća bi uliza kroza ponistru u njenu kamaru..
Eto. Moja baba Mare kad god bi išla u koćetu prvo šta bi učinila prij vengo
skine šotanu, na jedan amo reć posebni način, bi vazela kjuč u ruke koji je
tišćala okolo vrata ka kadenu i uvik bi ga gledala. Pomazila i sa uzvišenin
nikin izrazon na licu, višala na ruzinavu brokvu sa strane kantunala, ča je bila
inčavlana ćipo do blazinje, da ka’ god se baba probudi pogled mora da pade
na tu ruzinavu brokvu na koju je visija kjuć.
Kjuč o’ blaga? Ko zna?
Parilo mi se da je težak, jerbo ka’ god ga obisi a stavjala ga je na onu stranu
di je fijok bija vezan, on bi ka zvon sa kampanela pustija niki zvuk, težak, pri
težak, ka da jedva čeka da se odmori od babini ćića i štumika ča su ga stiskali
ka’ ona veže traversu.
Jema bit da jon je bija sve. Ka bi se namistila na kušin dugo ga je gledala.
Noćima je živila svoju štoriju.
Koćeta velika, od peršone i po a ona sama u nju. Uvukla bi se baba odispo
kuverte ča je njena nona još rikamavala i dala jon je, u oni baul, ča joj je
pokonja mater spremila dotu sa svin onin šugamanima, lancunima i
bjankarijon ča gre u dotu.
Baul je iša sa kolina na kolino. Lip, gospojski sve sa gvožđenin ručkan i otin
lipin kjučen. Baul velik. Drveni. Bila je ponosita nanj. A bija je pun dote.
Dizala bi se ona i otvarala ga ka nikoga nima u kamaru, da vidi ča je pokonja
mater sve stavila unj. Nije to zbog dote, vengo da se siti brižne matere.
71