njezine noge koje su je mučile nezadovoljstvom cijeli život, ali kao da se to
sve postupno odvojilo od nje same, i od njezinog tijela, bedra su bila bedra i
više joj nisu pripadala, bila su progutana u bljesku blica.
Iznenada joj je dao znak rukom da se odijene. Povukla je patentni zatvarač i
očima dodirnula gumb. Prije nego što ga je zakopčala, obratila mu se kao da
ju je netko probudio iz sna s najglupljom mogućom rečenicom koja joj je
mogla pasti na pamet u tom trenutku.
-Traperice su hladne kada ih navlačiš. Normalno bi bilo da odustaneš, da ih
zbog toga više ne želiš nositi, zar ne?
-Što ja znam...
Samo joj je okrenuo leđa. Zaputio se prema vratima crne komore kako bi
mogao rukama držati njezina bedra.
NA IZBRISANIM TEMELJIMA
1.
Kao susjeda osjećaš odgovornost za kuću preko puta s kojom dijeliš
unutrašnje dvorište, zato što je to kuća tvog prijatelja iz djetinjstva, čiji su se
roditelji razveli i uništili priliku da ljeti trčite u skijaškom odijelu po
svemirskom brodu/dnevnom boravku, zatim da puzite dugom
cijevi/hodnikom sve do teleportera/kupaone i spustite se na svemirsku
postaju drugog planeta/kuhnju. Zbog tog dječaka si smatrala ljude s
naočalama uvijek zanimljivim i nikada ružnim. Oni dolaze. Dolaze sa svojim
kombijima, kutijama i vrećama. Ja sam sigurna da neće znati što učiniti s
njegovim klavirom koji je zaostao u kući. Useljavaju se i ja ne mogu ništa.
Čini mi se da sam iznevjerila kuću preko puta.
2.
Promatram ih iza heklanih zavjesa moje majke. Promatram ih dok sjedim na
balkonu i pravim se da čitam knjigu dok lovim jutarnji hlad. On je tipično
muško. Kćer je razmažena. Ona je...drugačija. Ne znam kako se izmaknulo
kontroli. Kuća više nije napuštena i trebam ju prestati čuvati. Kroz bijele
rupice heklane zavjese ne mogu se odlijepiti od stakla. Uvjerena sam da je
prodaji kuće presudila velika terasa na koju u ovom trenutku izlazi objesiti
oprano rublje. Hitro se saginje, vješto izbacuje ruke, ruke na kojima joj je
51