provela kod bake i deke, tu, pod tavanicom s ružama čuvala psa. Nastavila je
razgovor koji su prekinule zbog dečje večere, kupanja, uspavljivanja:
- Razmišljala sam i moram da ti kažem da si ti si, Kaća, kreten! – rekla je
pažljivo i obazrivo kao da bira reči.
- Hvala na komplimentu – rekla je Katarina vickasto.
- On sad misli da je kresnuo mene! – namrštila se Olivera.
- Da neće da ti padne kruna s glave zbog toga, svetice! – nasmejala se
Katarina.
- Šta ako se nekom pohvali? – zagledala se Olivera u svoj sveže polomljeni
nokat i uzela turpijicu da ga sredi.
- Nema šanse. Toliko se uplašio kad sam mu rekla da ću morati majstoru da
kažem šta se desilo, da se verovatno sebi zakleo da više nikad ništa neće
kresati, a kamoli pričati o tome.
- Kako ti sve to tako sigurno znaš šta neko misli, uvek me to kod tebe
nerviralo. . . ? – sestrinski je zagunđala Olivera.
- Ma, uskoro će garantovano i sam da poveruje da te je kresnuo njegov
kolega, onaj naduvani hirurg Mihajlo.
- Ne, on je samo želeo da ti mužu kažeš da te kresnuo Mihajlo, pa da muž
nasrne na Mihajla, a ne na njega. Uplašio se, prirodno, i slagao. I to je
prirodno. Možda mu se Mihajlo nekad nešto zamerio. . . – analizirala je
situaciju racionalna supruga kriminalca.
- Čekaj, jel tebi to OK da je muškarac tolika kukavica da se posle divne i
bajne večeri i noći lažno predstavi?
- A jel tebi OK da si ti tolika kukavica da si ga slagala da si ti ja? !
- Ja nisam kukavica. A nisam ni lagala – mirno je kontatovala Katarina.
- Kako nisi lagala. . . ! ?
201