bezbroj puta u detinjstvu. I, nagnuvši se nad motor, imao je spretni Gale koji
je bio za sve, šta i da vidi – pukao je kaiš. Ništa zato, Gordana skidaj
hulahopke, sad ćemo to da sredimo, jer svako ko nema dve leve ruke zna da
ženske hulahop-čarape mogu privremeno da zamene nastradali kaiš na
autu.
I tako, budući za sve, ali ne u sumrak, Gale je skoro ostao bez desnog palca.
Krvi je bilo na sve strane, ali je auto proradio na hulahopke. Kćerka je
plakala. Gordana je vozila kao reli-vozač. Operisao ga je kolega Mihajlo, koji
je bio dežuran. Baš taj Mihajlo koji je bioGaletov glavni rival na klinici i
konkurencija na fakultetu na kojem su obojica bili asistenti. Iako nisi bili
nikakav rod, imali su isto dosadno prezime, obično i često. Samo što je
Mihajlo bio Mihajlo, a Gale je bio Gavrilo. Njihova anđeoska imena nisu bila
nešto o čemu bi iko razmišljao, ali je Gale znao ko je ko i ko je kakav. Pred
operaciju, Gale je, pre nego što je utonuo u tamu anestezije, pomislio kako
Mihajlu nije lako: ako ga dobro operiše, Gale će mu i dalje biti konkurencija;
ako to ne uradi kako treba, ukloniće ga kao konkuretnta, ali će pokvariti i
svoju reputaciju. Mihajlo se, namerno ili slučajno, opredelio za ovo drugo.
Gale se dugo i sporo oporavljao i više nikad nije ušao u hiruršku salu.
Umesto toga, odabrao je najudaljeniju oblast koje se mogao dosetiti.
Doktorirao je i prekvalifikovao se, ostavšina Fakultetu, ali na drugoj katedri,
kao predavač teorijskog predmeta - medicinske etike. Ne, nije to sve išlo
tako jednostavno i glatko. Bio je prvo zapao u depresiju i valjuškao se u njoj
kao prase u blatu. Tvrdio je da se čupa kako zna i ume, a zapravo se bio
propio i prošvalerisao, koristeći depresivne misli kao opravdanje: sve je
bolje od samoubistva, zar ne, a i sve je dozvoljeno kao odagnavanje
samoubilačkih planova, zar ne. Naravno da da, ali onda nema izlaska iz
začaranog kruga. Ali, onda, jednog dana, činilo se bez posebnog razloga,
prestao je da pije. I da spava sa tuđim ili ničijim ženama. Zapravo, jednog
jutra kad je bog-zna-odakle stigao kući, primetio je da njegova kći koja se
spremala za školu, ima grudi. I da ima držanje. I da ima stav - uopšte mu se
nije obraćala. Razmislio je kad su poslednji put razgovarali ili nešto zajedno
radili, i shvatio je da je to bilo kad ju je učio da pušta zmaja. One kičerske
kineske najlon-kesaste mašnice na zmajevom repu, malko blatnjave od
mnogih pokušaja i padova, lepršale su u dalekoj i mutnoj prošlosti. Bilo je to
vredno borbe sa samim sobom i svojom sebičnom slabošću, kao kad se
trezni Din Martin u filmu Rio Bravo Hauarda Hoksa.
187