Mogao bih da pozovem i... ne znam da li će se javiti... Šta i čekam da se javi, da hoće zvala bi?
Ljutnja se oslobodila. Sve užurbanije vuče dlan po površini police, usput ruši neku sitnuriju – sećanja na mladost i značaj. Shvata da je i dalje nema, odustaje i nemoćno stoji, ne gleda nigde.
Ko bi rekao da će meni ikad trebati pomoć! Ja sam pomagao drugima kad sam hteo, delio sam i oblačio. Nisu imali ništa, i ne bi ni imali da nije bilo mene.
Odjednom se spustio na najbližu stolicu. U ruci mu je bio zgrčen naprstak. Beznačajan, metalni naprstak.
Sve je radila naopako, mrzeo sam je. Svalila je svoj život na mene. Zašto sam ja bio dužan da nosim i njen teret. Sve bi bilo drugačije da smo imali oca. Kakav li je to čovek bio? Kad bolje razmislim, nije ni bio čovek, nego klinac. Poginuo u prvoj godini rata, otrčao da brani otadžbinu i nije se ni vratio. Rek’ o mu neko hvala! Tja!
Stavio je naprstak, pa ga malo okretao između prstiju i na kraju bacio nazad na policu.
Šta je znala klinka osim da trči za novcem. To su ti žene! Samo, onaj je bio glup pa joj je dao sve u ruke. A ovamo pismen, obrazovan, ima sve, onamo – obična budala! Zato sam ja držao sve u svojim rukama, ni za tren nisam ispuštao dizgine!
Stegao je šaku u pesnicu i osetio jak bol u zglobu. Protrljao je koleno desne noge, dalje nije mogao da se sagne do stopala koje više nije ni osećao. Gangrena je izjedala njegovu unutrašnjost, rekao mu je lekar da nema šta da čeka, ali sa onim odvratnim pogledom nekog ko pred sobom vidi skelet a ne čoveka.
Ustao je kao da mu se zbog te pomisli povratila snaga, okrenuo ka predsoblju i došao do ogledala. Nije mogao da se vidi, ali je bez obzira na to pred njim titrala slika zgodnog mladića sa naherenim šeširom na glavi po poslednjoj modi i zaogrnutim kaputom, ispod koga je provirivalo skupo odelo od svile. Prate ga tamburaši i sviraju uvek isto, dok on prolazi kroz ravničarske sokake ušorene, ide ka svojoj nekadašnjoj kući u centru, a oni ga gledaju zaprepašteno i pitaju se jel’ moguće da je to onaj isti koji nije imao ništa. On gleda direktno i mangupski, pita ih: Ko je sad sirotan? Ko je poderan? U čija ste leđa upirali pogled! Kiti novčanicama svirce, tera ih da gude sve jače da se dobro čuje da je Š... sin prošao kroz grad.
147