Kalajdžićev projekt programski se najavljivao kao glasilo neodgodive i prijeke potrebe
narodnosne obnove duha, prosvjete i kulture, što je u uvodniku prvog broja Bisera izrečeno vrlo
oprezno i pažljivo biranim riječima. Pismo kojim će se ispisivati je je latinica, a jezik, mada se ime
nigdje i nikad ne spiminje, očito je bosanski. Uvodnik jamči da će pisci tekstova biti domaći autori,
ali da će stranice lista biti otvorene, prijevodima, i za strane pisce, očito i Zapadnim, čiji se tekstovi
ne suprotstavljaju „čistom islamskom duhu“. Na taj bi način Biser „mogao zaći u sve slojeve našeg
naroda“. Posebno se apostrofira vrlo odlučno i neporecivo odbacivanje „prazne politike“, koja „ne
će u našem listu mjesta imati“.5
Iz tog programskog sažetka isijava nastojanje da se „tradicija zabilježi“ i „tradicija osuvremeni“
– i narodu nanovo reinterpretira a da se u literarne blokove lista uključuju, uz folklornu usmenu
građu, i europski književni oblici istočnim književnostima manje-više ne/poznati kao usvojena
književna praksa.
Uvodnik s programskim nakaname potpisuje uredništvo Bisera. Glavni urednik još očito nije
pronađen. Programsku odgovornost preuzima neimenovana grupa ljudi, sastavljena sigurno od
osoba različitih duhovnih, građanskih i čisto profanih zanimanja. Od 8. broja, sudeći po objavljenoj
dobrodošlici dolasku prvog profesionalnog urednika, Biser ispunjava rubriku glodura, imenom,
nimalo anonimna, Muse Ćazima Ćatića.
Osim uredničkog posla, Ćatić je u Biseru objavio zaista zadivljujući broj svojih tekstova, pod
imenom, raznovrsnim inicijalima ili pseudonimima. Objavio je „trećinu svojih pjesma“6, bezbroj
prijevoda s turskog i arapskog jezika, zatim tri književna eseja, od kojih su dva zasigurno antologijske
vrijednosti, a tekstovima koje je priredio, redigirao i za štampu priredio – ne zna se broja. Uređivao
ga je od januara 1913. do pozivnice na front, 1914., koja je uslijedila nakon Principovog atentata
u Sarajevu. Nije se više nikad vratio u Mostar, grad kojem je dao više nego bilo kojoj sredini u
kojoj je živio. U kojem je napisao najznačajnija svoja djela, u kojem je preveo je i objavio u desetak
knjiga, uključujući i svoju jedinu za života objavljenu stihozbirku, Pjesme od godine 1900 do 1908.7
Knjiga je izašla krajem 1914., pola godine prije pjesnikove smrti u Tešnju, 6. aprila, zelenog mjeseca
travnja 1915., i mučne džennaze na izopćenoj parceli za strance, pobunjenike i bezvjernike, zvanoj
Obješenica.
Struktura samog lista, njegov tematski interes i rubricirani prostori, naglašeno je već u prvom
uvodniku Bisera, slijedi svoj uzor, a uzor je prvi bošnjački list Behar.
Biser je veliki prostor posvećivao pitanju duhovne bošnjačke tradicije, pitanjima islama, a
posebice je bio zaokupljen i predan i na Istoku i na Zapadu aktualnom temom (naravno, iz različitih
razloga), „panislamističkog pokreta“. Biser je na taj način pokazao da je na razini „osjećanja vremena“
muslimanskog promišljanja općenito, a bošnjačkog posebno – nudeći mu štivo kao bitan prilog
shvatanja panislamskih ideja i njihovog teorijskog i intelektualnog razumjevanja. To je potpuno
razumljivo ako se zna da je to doba potpune i posvemašnje porobljenosti cijeloga islamskog svijeta,
doslovno svih zemalja – osim Turske, moći koju je Zapad sapeo poput Gulivera, diva potpuno
blokirana i na ropstvo osuđena!
Bošnjacima je ta tema morala biti vrlo zanimljiva – jer se našao, kao mali, muslimanski
narod u istoj situaciji - na rubu jednog svijeta, na ratnoj crti koja se proglasila predziđem kršćanstva,
5 Uredništvo „Bisera“: Riječ-dvije o pokrenuću „Bisera“, Biser, god. I, 1. juna 1912., str. 1-2
6 Muhsin Rizvić kaže: „ Od oko sto šezdeset pjesama koje je Ćatić objavio u raznim časopisima, gotovo jedna
trećina objavljena je u „Biseru“ za vrijeme njegovog uređivanja ovog lista“,, V. Pregled književnosti naroda Bosne i
Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985., str. 146
7 Musa Ćazim Ćatić od 1945. nije postojao: njegovo se ime nije nigdje spominjalo, njegove pjesme nisu bile
u antologijama, njegove knjige nisu izlazile. Godine 1964. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na
Ćatićevom je književnom djelu odbranio doktorat Abdurahman Nametak, Mostarac. Sabrana djela u redakciji
dr. Nametka, bila su prvo Ćatićevo izdanje nakon rata, u malom gradu Tešnju, 1968. U Mostaru, međutim,
nikada i nikom nije palo napamet, da se po imenu ovog tragi