grafičke prakse na početku drugog desetljeća 20. stoljeća, baš u doba gorkog kraja početnih uzleta
kulturnih projekata svoga naroda.3
Muhamed Bekir Kalajdžić je rođen u Mostaru 1892., četrnaest godina nakon austrougarskog
zauzeća Bosne i Hercegovine. Okupacija nije bila samo zaprema prostora i odstranjivanje turske
državne administracije, nego i poništavanje izvornih tekovina stoljetnih kulturoloških slojeva koje
su Bošnjaci prihvatili i prisvojili: to se prije svega odnosilo na arapsko pismo i njegovu bosansku
izvedenicu arebicu, zakonom ukinutim i stavljenim van državne upotrebe. Tim je potezom pera,
preko noći – bošnjački narod postao nepismen u očima novih gospodara bošnjačke zemlje i
bošnjačkih sudbina.
Tu beskrajnu masu “nepismenih muslimana”, koja je dobila tek prvu malobrojnu generaciju
na Zapadu školovanih intelektualaca i započela školovati drugu, depolitiziranu i poniženu,
osiromašenu i u temelju poljuljanu - taj mladić, taj Kalajdžić, upozorava da joj je, kao narodu, nužno
isputiti uvjet opstanka, budućnosti i života u njoj. Uvjet je u “prilagođavanju”, u europeiziranoj
prosvjeti i kulturi, ali oblikovanim svojim jezikom i proizvodnjom svoje književnosti – bez odricanja
islamskog koncepta i islamskih vrijednosti, nego njima prožetim i produhvljenim
Bitna programska načela Kalajdžić je preuzeo iz Bašagićeva Behara i svim silama ih pokušao,
u granicama svojih moći, dosljedno slijediti. Ono što je odsutno u Beharu, bilo je odsutno i u Biseru.
Bolno odsutstvo političkih tema temeljilo se na austrougarskim uredbama za taj profil glasila – i
uredba je poštovana do krajnjih granica. Pa i preko njih! Tako se, primjerice, nigdje ne spominje
ni da je počeo Veliki svjetski rat, a tragično pitanje masovnog iseljavanja u Tursku, tek se tu i tamo
spomene u okviru neke sasvim druge teme! “Takav odnos Bisera prema političkim, državotvornom
i nacionalnom statusu Bošnjaka posljedica je opće političke klime i nedorasle nacionalne svijesti
Bošnjaka”, s pravom utvrđuju u svojoj monografiji o Biseru dr. L. Hadžiomerović i dr. M. Memija.4
V. PROGRAM
Budući da je diskontinuitet tragično obilježje kulturne historije bošnjačkog naroda, onda zaista
nije nimalo čudno što je zahtjev novog lista, prije nego što je Uredništvo i dotaknulo programska
načela, istaknuta je težnja, doslovno – nužnost uspostave kontinuteta s ugašenim Beharom (1911.) i
obustavljenim Gajretom (1912.) i njegovim končanim i potpunim krajem (1914.).
3 Knjižar i izdavač (Mostar, 1892. - Sarajevo, 10. IX. 1963.) - Mekteb i ruždiju svršio je u Mostaru, a Trgovačku
je školu morao prekinuti jer se snažno založio za prava bošnjačkih učenika u toj školi. Od Đure Džamonje,
političara i urednika Osvita, otkupio je štampariju i otvorio Prvu muslimansku nakladnu knjižaru i štampariju
u Mostaru 1910., s filijalom u Trebinju. U Mostaru je živjela grupa mladih bošnjačkih književnika (Abdurezak
Hifzi Bjelevac, Husejn Đogo (Dubravić), Salih-beg Bakamović, Mirhab Šukri Karišiković, Omer A. Balić i hadži
Muhamed ef. Behlilović), koja je, uz Kalajdžićevu snažnu potporu kao izdavača i vlasnika – surađivala u Biseru.
List je izlazio najprije kao mjesečnik, a 1913. kao polumjesečnik u formatu ranijeg Behara. Jedan od najvažnijih
poteza u Kalajdžićevu izdavačkom i uredničkom radu, svakako je odluka da za urednika Bisera angažira pjesnika,
esejistu i prevoditelja Musu Ćazima Ćatića. T