VII
ILIDŽA KOD SARAJEVA
(Res publica Aquarum S . . .)
Prirodni okvir područja rimskog autonomnog grada Aquae S. . . na Ihdži
kod Sarajeva činila je dolina gornje Bosne, od njenog izvora, pa otprilike do ušća
Lašve u Bosnu, zajedno s planinskim okvirom koji je okružuje. Na istoku je graničio
s upravnim područjem rimskog grada u današnjoj Rogatici (col. Ris . . .), a na zapadu
se, u dolinama Vrbasa i Lašve, nalazio municipium Bis(tuensium) sa centrom — najvjerojatnije — u Bugojnu. Prema jugu, na Ivanu, graničio je sa civitas Nare(ri)sium
(oko Konjica).
Sva je prilika da se na mjestu rimske Ilidže u ranorimsko doba oko tamošnjeg
sumpornog vrela formiralo jedno manje banjsko lječilište, koje ce se razviti u upravno-politički centar Sarajevskog polja i njegove bliže i dalje okolice. Uz termalno
vrelo će se najprije razviti lječilište, a oko njega urbano naselje rimskog tipa, čije
najstarije jezgro potječe iz 1. st. n. e. Ostali su objekti toplica (pars balnearia), podignuti u 2. i 3. st.1 U ruševinama banjskog dijela grada pronađene su i dvije posvete bogu Apolonu, jedna je od njih s posvetom Apollini Tadeno, dok je druga posvećena Apolonu i ostalim bogovima.2 To bi moglo značiti da se s vremenom uz
termalno vrelo, vjerojatno još i u predrimsko doba, razvio kult boga Apolona,
odnosno njegova ilirskog pandana. Apolon je, naime, prvobitno bio božanstvo
svjetlosti koje je prvo — po mitološkim shvatanjima — naučilo ljude vještini liječenja. Njegov se nadimak Tadenus dovodi u vezu s metroačkim tračko-maloazijskim kultom oko Velike Majke bogova.3 Dedikant oltara u cast Apolona Tadenskog
je neki Charmidis (latinizirano grčko ime Charmides), po imenu Grk ili orijentalac,
koji se, kao i brojni drugi stranci, naselio u gradu pod Igmanom u vrijeme njegova
najvećeg uspona.
U porječjima gornje Bosne i Vrbasa, i njihovih brojnih pritoka, živjeli su Desitijati (Daesitiates), jedno od najmoćnijih i najmnogobrojnijih ilirsko-panonskih
plemena, koje Strabon smatra „panonskim narodom" (VII 5, 3), najvjerojatnije
zbog toga što su oblasti sjeverno od Dinarida bile pod jakim kulturnim utjecajima
iz Panonije. Novija su istraživanja, međutim, pokazala da etnička oblast Desitijata,
1
E. Pašalić, Rimsko naselje na Ilidži kod Sarajeva (Prvi prethodni izvještaj ο iskopavanjima
1955—1958. g.), GZM (A), n. s. XIV 1959, 113—136. sa 3 plana u tekstu i 5 tabli = Sabrano djelo,
1975, 2
200—229.
D. Sergejevski, Spom. 93, 1940, 140, br. 9, si. 9:... NI. . .] ll[Apol]lini........... / [ ........ ce]
teris d[ïs.. .] / itd, Lužani (Ilidža).
3
V. Skarić, Apollo Tadenus, GZM XXXVIII, 1926, 101—104. Usp. J. Medini, Le culte
de Cybèle dans la Liburnie antique, Hommages Vermasseren vol II, Leiden 1978, 732. i dalje.
144
zajedno sa Glasincem, pripada tzv. centralnom ilirskom području (istraživanja se
odnose na 6. i 5. st. pr. n. e.),4 pa tako ni u arheološkom materijalu ne bi bilo punog
opravdanja da se Desitijati ubroje u Panone, a ni u onomastičkoj građi iz rimskog
doba.5 Ne bi se, dakle, radilo ο etničkoj pripadnosti Panonima, nego ο nekim zajedničkim kulturnim elementima.
Desitijati su bili nosioci metalne kulture, čiji počeci u dolini Bosne sežu u 9.
ili 8. st. Bavili su se tradicionalnim oblicima privrede — stočarstvom i zemljoradnjom; živjeli su u gradinskim utvrđenim naseljima, centrima rodovskih (castellà), a
kasnije teritorijalnih zajednica (oppida), što su bila podignuta na dominantnim
položajima, pogodnim za obranu, kakve su, na primjer, s njihova područja gradine
Gradac u Gornjem Kotorcu, Naklo u Vojkovcima, Gradina u Zeniku (zaselak
Luledžije), Debelo brdo u Sarajevu i druge.6 Procès raspadanja starih rodovskih
struktura, obilježen krčenpm prašuma i njihovim pretvatanjem u njive i ispaše,
započeo je kod Desitijata negdje u 3. st. pr. n. e. Pred sam kraj stare ere počinju,
se razvijati i naselja u ravnici pored potoka i rijeka, ali još uvijek pod zaštitom gradinskih utvrđenja. Takvo je naselje bilo i ono u Brezi, uz obalu Trstionice, gdje je
nedavno otkopana i jedna desitijatska nekropola.7
Komparativne prednosti jednog nizinskog naselja na Ilidži dolazile su od njegova
prometnog položaja na raskrsnici trgovačkih putova (kod prijelaza dviju rijeka),
na kojem su se sastajali domaći sa grčkim, a kasnije i s rimskim putujućim trgovcima, te ovdje obavljali razmjenu dobara.8 Konkretnih, arheoloških, podataka ο
takvom predrimskom naselju na Ilidži nema, ali zbog njena položaja možemo uzeti
da je Ilidža u posljednjim stoljećima stare ere bila jedna od značajnijih etapnih stanica na putu koji je bosansku unutrašnjost povezivao s Mediteranom.9
Zahvaljujući upravo svome povoljnom položaju, to malo rimskodobno naselje
(vicus) ubrzo će prerasti u značajnu urbanu i banjsku aglomeraciju. Isti zakoni
poleogeneze djelovat ce kasnije i na razvitak Sarajeva, ali u promijenjenim prilikama
srednjeg vijeka, kada se za naselja tražila i prirodna zaštita (Vrhbosanje; Sarajevo).10
U literarnim izvorima iz antike se ne spominje grad na Ilidži, pa sve što ο njemu
znamo, plod je arheoloških istraživanja. Otkako se, naime, pred kraj proslog stoIjeća pojavilo