g. poklonili pažnju poznati arheolozi svjetskog glasa A. Evans i M. Hoernes11
(pruski konzul u Sarajevu Otto Blau nije još ništa znao ο rimskom gradu na Ilidži),
doznali smo ne samo ime grada nego i mnogo toga ο njegovom urbanom tkivu,
pa i njegovim stanovnicima. S jednog natpisa koji su građani ovog grada postavili
u počast rmskog cara Dioklecijana (284—305) doznali smo i njegovo ime u latinskom obliku Aquae S. . ·12 U to je doba grad-banja na Ilidži već bio na vrhuncu
svog urbanog i ekonomskog razvitka.
Na žalost, iako su nalazi arhitekture bili relativno bogati, naden je vrlo malj
broj epigrafskih spomenika, svega njih četrnaest,13 dakle, isuviše skroman broi
da bismo mogli temeljitije upoznati etnički i društveni sastav njegovih stanovnika.
Postanak i razvitak rimskog grada na Ilidži ujedno obilježava i prvu fazu urbanizacije u ondašnjoj Bosni (drugu fazu proveli su tek Turci izgradnjom Sarajeva
i drugih gradova). Nove prilike, u uvjetima trajnog mira {Pax romand), dovele su
zemlju do relativnog ekonomskog procvata. Razvilo se rudarstvo, poljoprivreda i
stočarstvo, a uz njih trgovina i zanatstvo. Ubrzana civilizacija zemlje pokrenula je
već od pol. 2. st. zapretane snage, a izgradnja dobrih cesta (još u prvoj četvrtini
1. st.) umnogostručila međusobne odnose. Za razliku od oppida iz predurbane epohe,
formirana su u ravnici nova naselja otvorenog tipa, najčešće uz novoizgrađene
komunikacije, na prijelazima preko rijeka ili na brdskim prijevojima. Takav je
razvitak u dolini Bosne poticala upravo rimska Ilidža.14
Nakon rimske okupacije Desitijati su u svojoj vlastitoj zemlji tretirani kao
„strand" (peregrini). To su oni u duhu rimskog državnog prava ostali kroz čitavo
razdoblje ranijeg Carstva, a dobrim dijelom sve do Karakaline reforme iz 212. g.15.
Bili su bez onih gradanskih prava (ius suffragii, ius conubii, ius comercii) što ih je
iinao pravi rimski gradanin (civis Romanus). Ostavljena im je doduše lična sloboda,
a njihove su etničke strukture i dalje djelovale vršeći u okvirima peregrinskih župa
svoje autonomne upravne i političke funkcije.
Mogućnost novih pobuna Rimljani su spriječili sistematskom regrutacijom
mlađih ljudi u druge pokrajine Carstva, a za pacifikaciju zemlje bila je već 19/20. g.
n. e. sagrađena kolska cesta od Salone, središta provincije, do njihova kaštela
Hedum (viam a Salonis ad Hedum castellum Daesitiatium per millia passuum CLVI,
1
1
M. Hoernes, Römische Alterthümer in Bosnien und der Hercegovina, AEM 4 (1880),
43—44. Α. Evans, ARI, III, 15—22, preštampano iz časopisa The Archaeologia, vol. 48 (1883) i
49 (1885).
1
2
D. Sergejevski, Aquae S. . . bei Sarajevo, Novitates Musei Sarajevoensis, No. 13, str.
1—3, T. I. Natpis glasi: Imp. C(aes). C(aio) Valer(io) Diocletianop.f. invicto Aug(usto) r.p. Aq(uarum)
S...
1
3
To je posljedica gladi za kamenom: ruševine rimske Ilidže gotovo su jedan milenij služile
kao majdan za gradnju brojnih objekata po Sarajevskom polju i u samom Sarajevu. Neki natpisi s
Ilidze nadeni su i u Sarajevu.
11
Turski naziv Ilidža od ilidža (tur.) „toplice", odnosno ilica (tur.) „izvor ljekovite vruće
vode, toplice", A. Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo 1965, 344 — u biti odgovara latinskom Aquae S. . .
15
Usp. natpis iz Župče kod Breze (natpis s najviše ilirskih imena), N. Vulic, Sporn. 77, 40, br.
16: Batoni Liccai f(ilio) j Teuta Vietis / Sceno Batonis f'{Mus) / maxime natus /5 [S]cenocalo Batoni[sf(ilio) ] / [S] caevae Batonis f(ilio) / Caloni Batonis fiilio) j [P]rorado Batonis fiilio) I [S]cenus
Batonis f(ilius) /10 [mi]nime natus ex eis si [bi et] / [s]uis de sua pecunia fieri i[ussit]. Od osam osoba,
Baton, sin Likajev, njegova žena Teuta, kći Vijetova, i njihovih šest sinova (Scenus, Scenocalus,
Scaeva, Callo, Proradus i Scenus iunior), nijedna nema civitet, svi su peregrini. Ο onomastičkim
osobinama natpisa cf. D. Rendić-Miočević, Ilirska onomastika na latinskim natpisima Dalmacije, Split 1948, 15, 32, 49 i A. Mayer, Die Sprache, 81—82. Usp. i I. Bojanovski 1974,
184, si. 17. Usp. G. Alföldy, Personennamen, ss, vv.
146
CIL ΙΠ 3201 = 10159)16. Desitijati su u doba ranijeg Carstva i dalje živjeli, pod nadzorom rimskih vojnih prefekata17 i plemenskih knezova (princip es), u okvirima autohtone teritorijalno-političke zajednice (civitas peregrinorum) i po svom običajnom
pravu. Oko 75. g. se kao prefekt Desitijata spominje Marcel, centurio-primipilus XI
legije CPF.18
Procès romanizacije je i ovdje bio vrlo spor, a najjači je faktor romanizacije
bila služba u vojsci po udaljenim garnizonima Carstva (cohortes, classis)19. S kraja
1. st. su se sačuvala imena dvojice Desitijata koji su kao već isluženi vojnici
otpušteni iz vojske, moguće obojica negdje sa Sarajevskog polja. I kao isluženi
vojnici — veterani obojica još uvijek imaju domaća imena: Nerva Laidi filius Daesitias, vet(eranus) leg(ionis) II Ad(iutricis) i Temans Platoris Daesitias, vexill (arius)
equit. coh(ortis) I Belgar(um) . . .20 Obojica se, dakle, još uvijek vode pod svojim
etnikom Daesitias, što znači da u njihovoj zavičajnoj župi (civitas) krajem 1. i početkom 2. st. još nije bilo autonomnog grada, pa se vode po etničkoj zajednici.
Do urbanizacije (municipalitacije) njihove župe doći će tek u drugoj polovici 2. st.
U toku 2. st. u unutrašnjosti province's prilike su se počele sve snažnije mijenjati. Staru rodovsku organizaciju sve vise su rastakale nove forme, kao što su formiranje trgova, osobna mobilnost i širenje najamnog rada, pa i robovskog, što je
dovodilo do sve veće socijalne diferencijacije unutar patrijarhalnog društva. Na
diferencijaciju indigenog stanovništva napose je utjecalo davanje gradanskih prava
veteranima, oslobođenicima (libertini) i uglednijim članovima zemljišne aristokracije. Sve to dovodi do slabljenja plemenskog policentrizma u planinskoj Dalmaciji
i do formiranja novih društvenih odnosa i upravnih centara po rimskim formama,
kojima na čelo izbijaju domaći ljudi s rimskim civitetom.
Procès propadanja rodovskih organizacija je zahvatio i dolinu gornje Bosne sa
Sarajevskim poljem, gdje se relativno često javljaju i domoroci kao rimski građani.
Takav je T(itus) F(lavius) Valens Varronis filius iz Breze (to su jedini Flavii u dolini
gornje Bosne)21; relativno su česti i Ulpii s Trajanovim gentilicijem22, a sporadično
1β
Cesta, koja je iz Salone vodila do Travničkog polja i u dolinu gornje Bosne, potvrdena je
sa 34 miljokaza i natpisa, usp. I. Bojanovski 1974, 146—191, pos. 190—191. E. Pašalić, 1960,
68—74.
1
7
Prefekti se u prelazno doba vojne okupacije spominju i kod drugih plemena, a bili su to
obično centurioni.
1
8
CIL IX 2564, Bovianum Undecimanorum u Samniju, Italija = K. Patsch, GZM X, 1898,
363, i bilj. 2 = WM BH VII, 1900, 60. Th. Mommsen CIL III, 282 i C. IX 2564 rekonstruira
Marcelov nepotpuni cursus honorum: . . . Marcelli. D. leg. XI. Cl[p. f. p. p. (=primipili) leg. eiusdem
pr]aef. civitatis. Maeze[ior. et civitat. Daesit]iatium. praef. chor. III. Alp. [et civitatis Melco]manorum.
II. vir. i. d. quinqu[enn. patr]oni coloniae. Natpis je datiran po Vespazijanu: trib. potest. VI cos.
VI design. VII imp. XIIII p.p.cens. (75. g. n. e.). Tačnost rekonstrukcije nije pouzdana.
1
9
To je najviše pogodilo plemena koja su učestvovala u velikom ustanku 6—9. g. η. e., među
njima i Desitijate.
20
CIL II D. VI = C. XVI 11: Nerva Laidi f. Daesitias (vet. leg. II adi., nekad mornar u Misenu), Herculaneum (a. 70) i CIL III 9739, Temans Platoris Daesitias vexill. [e]quit. coh. I Belg.,
Tilurium.
2
1
Natpis iz Breze objavio je D. Sergejevski, Novitates Musei Sarajevoensis, No. 9
(1930), 8—9, T. III = Spom. 93 (1940), 141, br. 10, si. 11: Ulpiae T. f. / Procul(a)e an. XX \ T. F
(lavius) Valens Varron(is) j f. princeps Desitiati(um) / 5et Aelia Iusta / [S]ceno[b]a[rbi. . .]. S obzirom
na gentilicij Aelia, natpis nije stariji od druge polovine 2. st.
22
Ulpii na području r. p. Aquarum S ............... Ulpio Ulpia [M]usa? CIL III 8377 = 12755 Blažuj; Ulpia Paula D. Sergejevski, GZM LII/1, 1940, 18, si. 2 (usp. i GZM (A), n. s. II 1947, 36) =
Α. ι J. Šašel, ILJug. I, n. 91 i Ulpia Successa E. Imamović, GZM (A), n. s. XXXIII,
1978, (1979), 127, svi sa Ilidže. Usp. i bilj. 21: Ulpia T. f. Procula iz Breze, svi iz 2. ili 3. st.
14?