Mantokit, kako se naziva gradina u Mirilovićima (Bileća)47. Dodatno li tome i
pojavu Vlaha stočara, kao što su Mirilovići, Predojevići (također kod Bileće) i
Vitkovići (Miruše), i drugi, koji su, ovdje očito, starosjedioci (u srednjovjekovnitn
izvorima se Vlasi spominju prije invazije Turaka)48, doći ćemo do zaključka da
se ovdje dugo sačuvao ilirski romanizirani element. Na Vlahe nas podsjećaju i
mnogobrojne suhozidne omedine u Mirušama i Rudinama, primjeri starog mcditeranskog načina gradnje kuća49.
Gdje se nalazio političko-administrativni centar civitas Deraemistarum, kasniji
rimski municipalni centar, u Orahovicama ili u Plani? Bez istraživanja obiju aglomeracija teško je išta određena ο tome zaključivati. Ipak, čini se da je prednost
na strani Orahovica, u kojima su nađeni kvalitetniji nalazi, ali i zbog većeg areala
ruševina.
Ova dva značajnija epihorska centra udaljena su jedan od drugoga svega nekih
6 km. Prednost, svakako, valja dati Orahovicama, gdje se nalazilo urbano naselje
koje se u rimsko doba razvilo kao nasljednik ilirskog oppiduma u Kačnju (v. 1.
• Bojanovski, Ilirska plemena u istočnoj Hercegovini i njihov smještaj, Tribunia
9, 1985, 15—21).
Kada je govor ο ilirskim plemenima jugoistočne Hercegovine, moramo se
podsjetiti i A'utarijata 50, iako oni već izlaze iz naše vremenske i terenske Perspektive, ali ih izvori i dalje spominju (Ps. Aristotel, Strabon, Apijan, Plinije, Arijan,
Polyen, Agatarh, Elijan, Diodor, Justin i Orozije).
Po tim su vijestima Autarijati živjeli daleko od mora51, bili su najveće i najmoćnije ilirsko pleme52, ratovali su sa svojim jugozapadnim susjedima Ardijejcima
oko slanih izvora (ti se izvori lociraju kod Konjica) na zajedničkoj im granici53.
Najprije su ih pokorili keltski Skordisci, a kasnije Rimljani54, dok su oni sami
pokorili Tribale, koji su živjeli na donjem toku južne Morave i istočnije (Hdt. IV
49, Thuk. II 96)55. Zbog njihove planinske izoliranosti i udaljenosti od mora, mediteranski je svijet ο tim „brđanima" pričao kojekakve, često i maglovite, iskrivljene
i različito varirane, i stoga kontradiktorne priče: da su odani piću, da su u hrani
47
I. Bojanovski 1973, 170, bilj. 106a. Vidi. M. Ćurić, Porijeklo imcna Brova, Tribunia 6,
198 2, 163—167.
48
M. Vego, Naselja bosanske srednjevjekovne države, Sarajevo 1957, 129, gdje se navode
izvori i literatura.
" I. Bojanovski, Arheološki spomenici u dolini Trebišnjice, Ν. star., VIII/1962, 9. d., '
Čepelica i Miruše, AP 9/1967, 188—191. Usp. J. Dedijer, Bilećske Rudine, SEZ, koj. V, 767—769,
799, 805, 812, 817, 823, 831, 836. itd.
50
Ο Autarijatima usp. F. Papazoglu 1969, 69—100, s izvorima Al—A 26, 422—426.
B. Čović, Od Butmira do Ilira, Sarajevo 1976, 105—119, i Ο izvorima za istoriju Autarijata, Godišnjak CBI—V/31967, 103. d. A. Stipčević, Iliri. Povijest, život, kultura, Zagreb 1974, 38, 40,
88, 93, 149, 169 (citirano prema Kazalu).
5
1
Ρ s. A r i s t. 138; App. III. 3.
62
63
Strab. VII 5, 11; App. III. 3.
Ps. Arist. de ausc. mir. 138; Strab. cit. mj. V. ο tome i rad E. Imamović, 1972, 161ss., gdje su skupljena razna mišljenja i izvori.
54
Strab. VII 5, 6; F. Papazoglu 1969, 96. "
Strab. VII 5, 11; F. Papazoglu 1969, 86.
112
nezasitni56, da su neborbeni57, da su iz svojih podrinskih staništa odselili u Dardaoiju zbog pojave ogromne množine žaba58 itd. Ponekad ih miješaju s njihovim
zapadnim susjedima Ardijejcima, s kojima su graničili negdjo na gornjoj Neretvi59.
Ako se iz tih kazivanja izuzmu sve konkretne pojedinosti, dolazi se do zaključka
da je ime Autarijata u najstarijoj nama dostupnoj fazi ilirske prošlosti bilo „upotrebljavano ne kao pojedinačni plemenski naziv, već kao skupno (spac. I. B.) ime
za obeležavanje neodređenog broja nepoznatih plemena, svih onih plemena koja
su zfvéTa~duboko u unutrašnjosti ilirskihzemalja, u zaleđu Ardiejaca i Dardanaca"60.
Ka3à je došlo do slabljenja i raseljavanja ove nestabilne etničke zajednice (to se,
po F. Papazoglu, nije zbilo prije 335. g. st. e.), tek su tada na površinu izbili etnonimi
manjih plemenskih zajednica, koje su činile dijelove te velike autarijatske prazajednice, kao što su Dindari, Desitijati i druga plemena61. I populacije Nevesinjskog i
Gatačfcog polja također su izašle iz tog krupnog plemenskog „saveza", što potvrđuje i
arheološka građa. Na osnovu arheološke situacije, kako je danas vidimo, široko
područje velike au F&