u Saloni i Naroni28. Kao i Narona, i Epidaumm colonia (Plin. III144) bila je upisana u
tribus Tromentina. Na čelu kolonije stajali su duumviri29. Među najstarije natpise iz
Epidaura idu dva što su posvećena P. Korneliju Dolabeli, carskom namjesniku u
Dalmaciji (14—ŽO.g.n.e.)· Kao što smo već istakli, relativno bogat fond natpisa
iz'ranog principata pruža uvid u strukturu uprave i u etnički sastav stanovništva.
Zahvaljujući dobrom geopolitičkom položaju, Epidaur se razvio u jak ekonomski emporij s razvijenom trgovinom, zanatstvom i manufakturom, te zemljoradnjom
i stočarstvom, najjači između Neretve i Rhizonitskog zaljeva. Njegovu je razvitku
mnogo doprinijela dobra povezanost grada s njegovim dubokim zaleđem (cesta
je izgrađena u vrijeme Dolabele)30. Sudeći po natpisima i analogijama iz drugih
prïmôrskïti gradova, i u Èpidauru su djelovali razne zanatlije — brodograditelji,
crijepari, drvodjelci, klesari, kovači, kožari, lončari, zidari, a od proizvođača hrane
pekari, mesari, ribari, vinari i dr. Poput svog srednjovjskovnog nasljednika Dubrovnika, Epidaurum je bio i nosilac trgovine sa svojim balkanskim zaleđem, s kojim
su ga povezivale kolske ceste. Grad je postao i žarište kulture i rimskog načina
života, te kroz nekoliko stoljeća vršio blagotvoran utjecaj na širu okolicu.
U 1. st. n. e. u Epidauru su garnizonirale COH VI VOL i COH VIII VOL,
obje iz sastava provincijalnog vojništva, a spominju se i pojedinci iz vojničkog staleža, među njima i M. Annius M. f. Triarius pr(aefectus) mil(itum) (CIL III 8406,
Epidaurum), očito italik, i drugi31.
Iz vremena kasnog Carstva malo je natpisa, pa su prilike u gradu slabije poznate. Ni kršćanskih spomenika u Cavtatu dosad nije nađeno, ali jaka kršćanska
tradicija izbija već iz legende ο sv. Hilarionu (sv. liar dubrovačkih legendi), koju
je zabilježio sv. Jeronim. Djelovanje ovoga sveca pada u vrijeme cara Julijana Apostate (360—363), a povezano je sa čudima u Epidaru i okolici (Muni)32. Da je krš28
G. Alföldy, Dalmatien, 139. d. i bilj. 64. J. J. Wilkes, Dalmatia, 252. d. Usp. M. Suie
1976, 29 35. Dedukcija je, očito, bila agrarna, jer nema veteranskih natpisa.
23,
Ordo decurionum: CIL III 1746 (LDDD), 1755 (LDDD), 1745 (ordo decurionatus), usp.
G. Novak 1967, 36. i bilj. 77, si. 14. i 16. Duumviri: CIL III 1747 = Novak 33), 1750 (cisterna),
8405 (Evans, 14 i Novak, 39), 8408. Cfr. G: Novak 1967, 48, si. 18, i str. 39. d. Sacerdos in coloniis
Narona et Epidauro: CIL III 12695. Seviri Augustales: CIL III 1745 = G. Novak 1967, 42, si
15. DU: Mithras (Cavtat i Močići), A. Evans, ARI, 19 = G. Novak 1967,46. d, si. 19. i 20; genius
loci: F. Appendini 1802, 50 = G. Novak 1967, 45 (skulpture). — Dva grčka nadgrobna spomenika (jedan je bez natpisa) pripadaju doseljenicima iz vremena rimske kolonije. U CIL III nije
ušao natpis: D. M. S.j Iuliae Tertuljlae / vix. a. Im. VIII / 6 Hordionius Cyranus jpater, L. Zore,
Slovinac 1882, 334 = SRĐ 1902, 80 = G. Novak 1967, 65, si. 29. (1. st.).
30
Ο prilikama u izr azito kr aš kom i stočarskom zaleđu vidi dalje.
31
Ο Cohors VI voluntariorum v. A. Marinović 1959, 121. i D. Rendić-Miočević, Cohors
VI voluntariorum, VAHD, LXI, Split 1963, 154. Vidi bilj. 11. Za Coh. VIII voluntariorum, D.
Sergejevski, Cohors VIII voluntariorum civium Romanorum GZM 1924, 113. ss. Milites: C.
Crispus Lartidius i njegova liberta Recepta (CIL III 1742 = G. Novak 1967, 50, si. 21); Sabininus
mil. coh. VIII vol. kome je epitaf postavio Sabinus (servus). Spomenik je postavljen i ropkinjama
Sabinae Hermetis N(ovii) P(ersici), Noviae Donatae i No{viae) Hermae (CIL III 1743 cfr. p. 1028),
a danas se nalazi ugraden u zgradu na Pustijerni (bivša tamnica, ul. Braće Andrijića 5), usp. C.
Fisković, Starinar, IX—X, 1958—59, 53—57, bilj. 28 == F. Appendini 1802, 46. — G. Novak
1965, 116 = F. Appendini 1802, 29, donosi i sumnjivi natpis iz Risna: M. Tuscenio M.f. Rogato
vet. ben. praef. alae Daim. col. Asclepit Epidaur. (?). Ukoliko natpis nije izmišljen, svakako je lose
prepisan.
32
S. Hieronimi opera, lib. Ill, ep. 2, Vita Sancti Hilarionis (H. ubija zmiju Boa, što simbolizira trijumf kršćanstva nad poganskim kultovima). Usp. A. Evans ARI 1883, 17. i G. Novak
1967, 47. d. (H. u vrijeme potresa 385. g. odvraća valove koji su prijetili da progutaju Epidaur).
A. Evans ARI 1883, 26—27. je opisao i dva ranokršcanska prstena iz dubrovačke Katedrale. —
Objekti na Sustjepanu, v. V. Dautova-Ruševljan, Sustjepan u Cavtatu, AP 15/1973,
62—65, T. XXXIX, 1. i 2, potječu od jedne villae rusticae pretvorene u baziliku. Otkopani pak
grobovi pripadaju vremenu Justinijana, koliko se mogu datirati.
80
ćanstvo i u torn području jako napredovalo, svjedoči nam i starokršćanska nekropola i bazilika u Slanom kod Dubrovnika te ona na Sustjepanu u Cavtatu. Bio je
jako razvijen i Mitrin kult33.
Epigrafski izvori iz Epidaura, i oni iz njegova zaleđa34, ne pružaju konkretnih
podataka (indikacija) da bi se mogao odredenije fiksirati ager epidauritanske kolonije, naročito prema sjeveru (tu je najbolji indikator reljef terena). Ipak se, s mnogo
vjerojatnosti, može zaključiti da je pod jurisdikciju Epidaura spadalo i današnje
Trebinje sa svojim zaledem (Ljubomir, Zarijeèje, Panik i Miruše, područje inače
kàrâkteristicno po oblicima izrazitog krša (danas su ti oblici izrazitiji nego u antici),
s nekoliko plodnih polja i poljica (Dživar, Trebinjsko polje, Lastva, Panik, Miruše,
Ljubomir itd.). Taj je prostor i u ranom srednjem vijeku sačinjavao jedinstvenu
prirodno-geografsku i administrativnu, pa i političku cjelinu. Takav nam zaključak
dozvoljava i arheološka situacija područja, što sam na drugom mjestu pokušao
i dokazati ne samo na temelju općih kretanja nego i na osnovu kulturnog i ekonomskog razvitka toga prostora, kao zaleda