Kako smo vidjeli, Colonia Epidauritana™ se razvila na teritoriju nekadašnje
plerejske civitas, koju Strabon lokalizira jugoistočno od Ardijejaca (Strab. VII 5,5).
Prema tome, Plereji bi držali područje između Popova polja i Boke Kotorske41,
dakako, zahvatajući i dio unutrašnjosti oko Trebinja. Plinije im ne navodi broj
dekurija, što znači da u vrijeme kada je bio formiran Naronitanski konvent vise
nisu postojali kao autonomna peregrinska civitas.
Nakon što se u Epidauru dedukcijom formirala kolonija, i u ovom regionu
je počela izgradnja makadamskih cesta, svakako u režiji vojske, ali je u tome pothvatu morala učestvovati i lokalna cura viarum u Epidauru, koja je održavala i
nadzirala novoizgradene komunikacije. Kako ćemo to još vidjeti, Epidaur je kontrolirao cijeli segment ceste Ad Zizio — Leusinio i Ad Zizio — Epitauro (Itin. Ant., Tab.
Peut.), a to, po mom mišljenju, potvrđuje da je i zalede potpadalo pod njegovu
jurisdikciju.42 Tu će činjenicu još bolje potvrditi razgraničenje između teritorija
municipalnih zajednica Epidaura i Diluntuma, ο čemu se govori u nastavku.
Najnovija terenska istraživanja potvrdila su Orbinijeve podatke ο granici
između Huma i Zete, u stvari, između srednjovjekovne župe Popovo i Trebinja,
koja je ujedno i granica izmedu ranofeudalnih arhontija Huma i Tribunije. Ta je
granica bila na terenu obilježena negdje ,,u ranijim periodima srednjeg vijeka"
pobijanjem „posebnih graničnih kamenova na preko 50 km dugoj graničnoj liniji"
(Anđelić). Biljezi su se djelomično sačuvali i do danas (Golubov kamen iznad Omble
kod Dubrovnika, Jačišta u Nenovićima, Kod krsta u Đedićima i Zborna gomila
u Lugu na Trebišnjici). Na svim biljezima su uklesani slični plastični križevi (biljezi
su u obliku stupca, približno valjkasti).43 Ako ovu ravnu liniju produžimo i dalje
na sjever, doći ćemo do još jednog „biljega" u Gornjem Krtinju (tzv. Petrov krst)44.
Razlog što se ova granica, kojaje kroz Trebinjsku šumu prolazila ravnicarskim
krajem, pa nije bilo izrazitijih prirodnih repéra, smatrala tako izuzetno važnom,
svakako je i njena historijska drevnost, posvećena tradicijom, koja vuče korijen
iz prethistorijskih vremena, kada je opisanim pravcem prolazila pogranična linija
No, u drugačijem svjetlu valja gledati na benediktinske opatije iz kasnijeg doba u priobalnom
pojasu (očito je u pitanju nadzor i organizacija pomorskog puta) na Mrkanu i Lokrumu, u Rožatu,
na Grebenima (Lapad), Sv. Andriji, Mljetu itd.; I. Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, str. I l l
dd. i si. 19.
40
Cf. Fabri(ci)anus episcopus ecclesiae Epidauritanae (a. 533.), episcopus Epidauritanus iz
597, Actaalb. 1, 41, 44.
4
1
Prema starijim predodžbama, koje su na šle odjeka i kod pisaca, Rizonijski zaljev — Rhizonikös kolpos Strab. VII 5, 3 —je rijeka, cf. Ps. Skyl, 25, Polyb. II 11, 16.
42
T a b . P e u t . : N a r o n a X XI I A d T u r r e s X I I I D i l u n t o X I V P a r d u a X V I A d Z i z i o V I I I Le u s i n io
XII Sallunto (Riječani) itd. do Anderbe (Nikšić) i Skadra. Itin Ant. (338, 4 — 339, 5): Narona XXV
Dallunio XL Leu sinio XXVIIII Andarva XVIII Sallunto itd., sve zbirne distance. Cesta Ad Zizio —
Epitauro tradirana je samo na Tab. Peut: Ad Zizio XXXVIII Asamo XX Epitauro XX Resinum
itd. Cf. moje radove 1983 (Asamo), 1—19; Godišnjak CBI —X/1973, 167. ss.; XXV/23, 1987, 68—
77 i Dubr. hor., 26, 1986, 36. ss. (v. bilj. 5).
43
Lj. Sparavalo, Ο graničnom kamenju između srednjovjekovnog Huma i Zete, koje spominje Mavro Orbini, Ist. glas. 1—2, Beograd 1979, 89—96. Graničnu liniju i opis „biljega" daje PAnđelić, Srednjovjekovna župa Popovo, Tribunia 7/1983, 69—71. Cf. M. Orbini, Kraljevstvo
Slovena (prijevod Z. Šundrice), Beograd 1968, 193. O. Đurić-Kozić, Šuma, Površ i Zupci u Hercegovini, SEZ V, Naselja 2, Beograd 1903, 1151. Usp. Š. Bešlagić, Popovo polje (stećci), Sarajevo
1966, 33, si. 49 i 50 (Đedići) i I. Bojanovski, 1973, 160, si. 11 („Petrov krst").
44
To je, u stvari, preradeni miljokaz, pobijen upravo na rimskoj cesti na Rošcima (Gornje
Krtinje), I. Bojanovski, 1973. Čini se da su i „biljezi" u Đedićima i Kovačini kod Luga takoder
preradeni miljokazi, dovućeni ovamo (možda već u ranom srednjem vijeku) sa iste ceste. — Slični
međaši („graničnici") navodno se nalaze i dalje prema sjeveru, 1) na prelazu iz Žulje (Kovačina) u
s. Zagoru na lok. Krst, ali su ga uništili dobani i 2) u s. Jabuci kod Begove Kule (Informator pok.
Stevan Kijac, preparator Zavičajnog muzeja u Trebinju).
82
izmedu ilirskih Daorsa i Plereja, a kasnije između dvaju municipalnih teritorija
Diluntuma i Epidaura, kojih se tradicija održala i kroz srednji vijek. To je i bio
razlog što su se granični kamenovi, usprkos svih diskriminacija i promjena, djelomično sačuvali do naših dana.
Za naše pitanje, a to je jedinstvo zaleđa i priobalnog područja, napose je značajno to što opisana granična linija dolazi do prijevoja Rošca (Petrov krst), gdje
je i danas granica izmedu Trebinja i Ljubinja, gdje je, u stvari, počinjalo i odbrojavanje milijacije prema Epidauru i Leusiniju. Tu, naime, počinje putna mreža Ad
Zizio — Leusinio i Ad Zizio — Epitauro, koja čini jedinstven tehnološki sistem
(na to bi ukazivala monumentalnost miljokaza i praksa postavljanja po nekoliko
miljokaza na jednom stajalištu),45 kojim se, očito, upravljalo iz jednog centra, i
to iz Epidaura.
Na istoku je Epidaurum colonia (Plin. Ill 144), zapravo njen ager, graničila
s plemenskim područjem Dokleata sa centrom u kasnijoj Duklji kod Titograda46.
DoTcIëatima je pripadalo i podrucje Grahova s Riječanima {castellum Salthua), čiji je
prvak Caius Epicadi filius bio princeps civitatis Docleatium (Spom. 71/1931, 10TJ47;
Prema tome bi istočnu granicu agera trebalo tražiti na gornjoj Trebišnjici, koja tu
čini granicu između Hercegovine i Crne Gore. Tako bismo imali još jedan pnfnjer
očuvane tradicije, jer i današnja granica ide približno po nekadašnjoj granici između
Dokleata i Plereja, odnosno municipija u Risnu {Iulium Risinium (?) CIL ΙΙΓ12695,
Doclea). Odatle se preko Orjena spuštala u Rhizonitski zaljev, s tim što je
Epidauru pripadala i stara (srednjovjekovna) župa Dračevica, barjednim dijelom. Vjerojatnije je, ipak, da u rimsko doba granica nije išla po samoj gornjoj Trebišnjici, nego bilom brda Skorča gora, jer bi inače fundus Vesius (Panik—Kosijerevo)
bio podijeljen između dva municipaliteta.48
Napokon, ako, povučemo liniju od vrela Trebišnjice kod Bileće do Gornjeg
Krtinja (Ziziumi), gdje je Epidaur graničio s Diluntumom, dobili bismo potencijalnu sjevernu granicu epidauritanskog agera. Vodila bi južnije od Korita (Bileća) gdje je prirodna, a danas i upravna granica između Bileća i Gacka49.
Romanizacija cijelog zaleđa, sve do vododjelnice i dalje, sporo je napredovala,
slicnoTcao i u ostalim zagorskim područjima. Tako se i u potencijalnom ageru Epidaura medu domorocima kao rimski gradani javljaju pojedinci tek polovinom
2. st., najprije Aelii, a kasnije i Aurelii. I dalje se paralelno održavaju domaća
(ilirska) imena, kao što su Zorada i Zanatis iz Dobrićeva, Ziraeus, Piarens i Annaia
45
46
I. Bojanovski, 1983, 30.
Docleate s sa ΧΧΧΠ1 decuriis (Plin. HI 143). Docleatium CIL III 1705, 12684, 13821 (vise
p u t a p ok r a t e no Do c K e a t i u m ) i D o c ( l e a t i u m ) . C e n t ra l n o i m j e n a s e l je D i k l e a P t o l. II 1 6 , 7 , D i o c l e a
Aurel. Viet. epit. 39, 1 i dr. Iz njihove su se civitas razvile dvije rimske municipalne zajednice, jedna
u Duklji, a druga u Risnu.
" Castellum Salthua: Agirro Epicadi f. principi k(astelli) Salthua, N. Vulić, VHAD VIII, ΤΛ e
175 = Jahresh d
- - °- Archäol. Inst. XII, Beibl. 201 = Spom. LXXI, str. 101, br. 241, usp. y^^eiSejevsk^
1962, 101, si. 15. Salthua (danas Suntulija u Riječanima) može se smatrati kao granično mjesto
prema Trebišnjici. Dakle, Agirrus, prvak castelli Salthuae (Riječana), bio je ujedno ι prvak
plemenskog vijeća Dokleata (1. st.).
. 18 U samom Nikšiću nema ostataka antičke naseobine, D. Sergejevski, 1962, 90—92,
««■t a. Cf. G. Alföldy, Dal mati en, 144 (Docl ea) ί 141 (Risi nium); J. J. Wil kes,
"almatia, 50, 166, 259, 341 (Doclea) i 244. d. (Risinium); D. i M. Garašanin, iCG, 194—
Τί y?? c ' ea ) i 210—216 (Risinium) smatraju da je u kasnoj antici nastao kastei u Nikšiću (p
253 ι si. 15).
48
I. Bojanovski, Gatačko polje u antici, Tribunia 2/1976, 17—44, posebno str. 34—36..
83