povjednika vojske od senata preuzeo cijeli Ilirik u zamjenu za Kipar i Narbonsku
Galiju, koje su bile mirne provincije (Dio LIII 12). I sve što je u toku svoje vladavine
(umro je 14. g. η. e.) zauzeo na istočnoj obali Jadrana, sve je priključio provinciji
Iliriku (Jllyricum . .. generatim Plin. Ill 139).
Uzima se da je osnivanje provincija Dalmacije i Panonije, kako smo već ukazali,
provedeno (još) 8. g. η. e., odmah nakon bitke na rijeci Bat{h)inus, u kojoj su bili
poraženi Breuci sa svojim panonskim saveznicima. Do te je podjele došlo radi
lakšeg vođenja rata protiv Delmata i njihovih saveznika koji se nastavio u područjima južno od dinarskih Alpa {Alpes Delmaticae Plin. XI 240, Albion oros Strab.
IV 6, 1), odnosno radi lakšeg nadzora pokorenog neprijatelja i lakše organizacije
uprave (Veil. II 114, 4).4
Od 9. g. n. e. pa do cezara Gaja Flavija Valerija Konstancija (281—283/4. g.),
kasnijeg cara (293—305), Dalmacijom su kao guverneri upravljali carski legati
konzularnog ranga (legatus Augusti pro praetorè), ujedno vojni i civilni namjesnici.
Za to se vrijeme izmijenilo preko pedeset carskih legata, među kojima su se svojom
aktivnošću (organizacija uprave, javna sigurnost, izgradnja komunikacija, određivanje međa između plemenskih teritorija zbog sukoba oko šuma, voda i ispaša
itd.) posebno istakli Tiberijev namjesnik Publije Kornelije Dolabela (P. Cornelius
Dolabella leg. pro pr. Divi Augusti et Ti. Caesaris Augusti, CIL III 1741, Obod kod
Cavtata)5, graditelj cesta i upravnog sistema (14. do 20. g. n. e.), i Lucije Volusije
Saturnin (34—40?), koji je nastavio Dolabelino djelo na uređenju granica između
plemenskih teritorija. Brojni su legati ostali nepoznati, ili vrlo slabo poznati (anonimni), i pored fragmentarnih natpisa.6
U provinciji Dalmaciji stacionirane su dvije legije i vise kohorti. Legije su
Dalmaciju napustile do 70. g. n. e., a pojedine kohorte su ostale i do početka 3. st. 7
Već od početka okupacije Rimljani su nastojali da zemlju povežu s Rimom
i Italijom ne samo vojnom okupacijom nego i duhovnim vezama. Jedna od najjačih
spona bio je kult cara Augusta i božice Rome (ara Augusti provinciae Delmatiae).
Smatra se da je u 1. st. sjedište službenog provincijalnog kulta bilo u Epidauru,
a da je kasnije preneseno u Dokleju. Carski kult je njegovao posebni kolegij (collegium Seviri Augustales ili, naprosto, Seviri ili Augustales) iz redova uglednih i
bogatih oslobodenika (liberti) ili njihovih potomaka. Kolegij sévira je kroz rano
Carstvo potvrđen u svim primorskim kolonijama, ali i u nekim (susjednim) municipijama (Senia, Aenona, Iader, Salona, Narona, Epidaurum, Rhizinium). I Libur4
Panonija se od 8. g. n. e. smatra samostalnom provincijom: E. Ritterling, AEM, XX
1897, 6 di RE XII, col. 1236. W. Reidinger, Die Statthalter des ungeteilten P. und Oberpannononiens, Antiquitas I 2, Bonn 1956. A. Mocsy, Pannonia, 547, 583, 589. dd. G. Alföldy, Dalma
tien, 26d. A. Betz, Untersuchungen . . . 5, diobu Ilirika datira u 10. g. n. e., kao i M. Pavan, La
provincia Romana délia Pannonia Superior, Roma 1955, 381,406. — Za nazive ïïlyricum superius
= Dalmatia i ïïlyricum inferius = Pannonia, usp. G. Novak, Quaestiones Epidauritanae Rad
JAZU, knj. 339, Zagreb 1965, 97—108. I Bojanovski, Ad CIL 1741 (Obod kod Cavtata), Znanstveni skup u Dubrovniku 1—4. X 1984 (u štampi). Slari naziv ïïlyricum održao se za obje provincije, jo5 dugo, sve do Flavijevaca (v. Mocsy, Pannonia, 547, 583).
5
I. Bojanovski, Ad CIL III 1741 (u štampi).
6
A. Jagenteufel, 1958, br. 1 do 47. J. J. v