^aduženi za javni red i sigurnost, poput savremene žandarmerije. Njihove su stanice
Dile razmještene uzduž putova i na važnijim raskrsnicama, ili su nadzirale sigurnost
-udničkih (pa i drugih) postrojenja (v. Dodatak II).
Bez većih graničnih promjena Dalmacija je dočekala i pad Zapadnog Rimskog
2arstva 476. godine.
Slično je uređenje bilo i u Panoniji, ali su nam namjesnici {legatus Augusti
iro praetore) nepodijeljene Panonije od Augusta do Trajana (8—103/7. g. n. e.)
slabije poznati. Prvim se smatra M. Aemilius Lepidus (8. g. n. e.), jedan od Augustonh vojskovoda u ilirskom ustanku 6—9. g. n. e. (Veil. II 114, 5).13 Ranom vremenu
pripada i značajna ličnost Q. Iunius Blaesus (14. g.), za kojeg se smatra da je neko
/rijeme (12—14. g. n. e.) bio i namjesnikom Dalmacije, prethodnik Dolabele (Tac.
•mn. I 16, Veil. II 125, 5, Dio LVII 4, 2).14 Ne zna se gdje je bila rezidencija namjesnika nepodijeljene Panonije — u Emoni, Sisciji, Poetoviju ili Carnuntumu.
Do prve podjele Panonije došlo je u vrijeme Trajana, negdje izmedu 103. i
107. g. Prvi legat Gornje Panonije {Pannonia Superior) bio je posljednji namjesnik
nepodijeljene Panonije P. Alfius Maximus. Gornja Panonija sa svoje t ri legije (kasnije
dvije) i dalje je za legate imala konzulare, među kojima je bilo i članova carske
kuće, kao što je L. Aelius Caesar (136—137), koji je istovremeno bio na čelu utriusque Pannoniae (CIL III 10336).16 Metropola Gornje Panonije bio je Karnuntum
na Dunavu. Pripadao joj je i sjeverozapadni dio Bosne (Bosanska Posavina).
U Donjoj Panoniji {Pannonia Inferior), u kojoj je garnizonirala samo jedna
legija s brojnim pomoćnim jedinicama na limesu, legati su također bili konzulari
pretorskog ranga, a poslije Galijena, i iz viteškog reda {agentes vices praesidis),
jer je obrana prešla na zapovjednike limesa {dux militis).16 Granica između Gornje i
Donje Panonije išla je od velikog dunavskog koljena, istočno od ušća rijeke Arrabo, danas Râba, i Blatnog jezera {Pelso lacusi) na Dravu kod Donjeg Miholjca,
a dalje sjekla Slavoniju linijom Donji Miholjac—Motajica—Vlašić (Ptol. II 15, l).17
Prvi namjesnik Donje Panonije bio je 107. g. kasniji car Publije Elije Hadrijan
{P. Aelius Hadrianus).ls Rezidencija namjesnika i njegov officium bila je u Akvinkumu (Aquincum, danas O-Buda), u Budimpešti, na desnoj obali Dunava, nedaleko
od legijskog logora. Administrativno uredenje bilo je slično onome u Dalmaciji
i Gornjoj Panoniji.19 Nakon Dioklecijanove podjele panonskih provincija, sjedište
1
3
Veil. II 114,5: M. Lepidus . . . vir nominis ac fortunae deorum proximus . . . Usp. E. Rit
terling, AEM, XX, 1897, 4 ss. W. Reidinger, Die Statthalter, bilj. 4. Vidi i B. R. Syme,
Gnomon XXIX, Berlin 1957, 515. M. Pavan, 1955, 407 ss. A. Mocsy, Pannonia, col. 588—593.
1
4
W. Reidinger, Die Statthalter, 32d. A. Mocsy, Pannonia, col. 589. A. Jagenteufel,
1958, 63—65, na osnovu natpisa CIL III 6407 = Bull. dalm. I, 1878, 94, Promona (Tepljuh): . . .
pon{tifici) max(imo) trib(unicia) potes(ate) / . . . Bleso (!) leg(ato) pro pr(aetore). U obzir dolazi
pet osoba s kognomenom Blaesus, A. Jagenteufel, n. mj. Cf. J. J. Wilkes, Dalmatia, Appendix
Π, 449, n. 41. D. Rendić-Miočević, P. Cornelius Dolabella.. .Problèmes de chronologie, Acte
des IV. Internationalen Kongresses für griech. und lat. Epigraphik, Wien 1964, p. 340.
1
5
W. Reidinger, Die Statthalter, 66 i d . A. Mocsy, Pannonia, col. 589. i d. Ο upravi
usp. A. Dobo, Verwaltung der römische Provinz Pannonien, Budapest 1968.
1
6
E. Ritterling, Arch. Ért. XLI, 1927, 281 ss. Listu je popunio A. Mocsy, Pannonia,
col. 591—593. Augzilijarne jedinice: W. Wagner, Dislokationen der Auxiliarformationen. von
Augustus bis Gallienus, Berlin 1938. Ostalu liieraturi i pojedirte aie i kohorte v. A. Mocsy, Pan
nonia, col. 617—624; classis, col. 624—626.
1
7
Usp. A. Mocsy, Pannonia, 286d i sl. 3. I Bojanovski, v. pogl. XX, t. 1.
1
8
E. Ritterling, Arch. Ert. XLI, 1927, 282 d. A. Mocsy, Pannonia, col. 591.
1
9
Α. Mocsy, Pannonia, col. 593.
58
namjesnika20 preneseno (po Mocsyju privremeno) u Sirmium na Savi (Sremska
je
Mitrovica). Donjoj Panoniji pripadala je i istočna polovica Bosanske Posavine.
Sjedište službenog carskog kulta {concilium provinciae) bilo je od početka
u Savariji {ara Augusti provinciae Pannoniae CIL III 10919). Nakon Trajanove
diobe Panonije, Savarija je ostala i dalje centar kulta za Gornju, dok je concilium
Donje Panonije prenesen u Gorsium ili u Aquincum. U oba su grada nalažena ex
vota što su ih podizali članovi kolegija sévira {Augustales).21
Dioklecijan je, prilikom reorganizacije Carstva (poslije 293. g.), obje Panonije
podijelio u četiri manje provincije, i to svaku u dva dijela: Gornju Panoniju —■ u
Pannonia Prima, sjeverno od Drave, i Pannonia Savia, južno od Drave sa sjedištem
u Sisku {Siscia); Donju Panoniju — u Pannonia Valeria, sjeverno od Drave, istočno
od Blatnog jezera pa do Dunava, i Pannonia Secunda, današnja istočna Slavonija
sa Srijemom, sa sjedištem namjesnika i carskom palačom u Sirmiju.22 U sastavu
Secundae nalazio se i istočni dio Bosanske Posavine. Na našem području nije bilo
kasnijih promjena. Kao consularis Secundae spominje se 361. g. i Sextus Aurelius
Victor Afer, pisac historijskog djela „De Caesaribus". Istome se pripisuju i „Epitome de Caesaribus" ο životu i običajima careva.
Pod udarcima barbarskih naroda (Goti, Alani, Vandali, Ostrogoti, Huni i dr.)
Rimljani su najveći dio Panonije napustili pred kraj 4. st., nešto poslije 395. g
Jedan od posljednjih epigrafskih dokaza njihove prisutnosti jeste brončana tabla
iz Beremenda, otkopana u ruševinama jedne villae rusticae južno od Mohača na
sjevernoj obali Drave, što ju je namjesniku Valeriju Dalmaciju za njegove zasluge
dala Provincia Lugdunensis Tertia prilikom njegovog odlaska iz Galije u domovinu.
Tabla, iz koje se vidi da je Valerius Dalmatius za svoje zasluge dobio i statuu (kip),
datira između 390. i 420. g.23 Posljednji posjet jednog rimskog cara Panonijama
bilo je putovanje Teodozija 391. g. iz Akvileje na istok. Za Teodozija je oko 396.
g. prestao kolati i rimski novae, jer ni kovnica u Sirmiumu vise nije radila. Vise
se nisu isplaćivale ni place vojnicima i državnim službenicima.24 To je dovelo do
sloma dunavskog limesa i pada provincije Valeria u ruke Hunima (406. g.). Još
prije toga su kroz Panoniju prošli i Vandali prema zapadu (401. g.), a uskoro i
Huni i Istočni Goti na putu za Italiju (405. g.). Još uvijek su, sjeverno od Drave,
poneke enklave ostale u rukama Rimljana. Među enklave južno od Drave i Save
spada i veliko državno iman < .letorium na Uni kod Bosanske Dubice.25 Otprilike
427. g. bile su Prima, Savia i Secunda ustupljene Istočnom Carstvu, ali su uskoro
i njih zauzeli Huni.26 Tako je, nakon puna četiri stoljeća, propala rimska vlast
na Dunavu i u dunavskim provincijama.
20
A. Mo csy, Pan n onia, col. 59 3. U Sir miju se najčeš ć e za drž av ao i car (v. Mocs y, Patin.
Abschn. 111 8b).
2
1
A. Mocsy, Pannonia, 595 (Concilium provinciae). Jedan takav oltar potječe iz Cibala
(CIL III 14083).
22
L a t e r c u l u s V e r c n e n s i s , 6, 5 é d. O . S e e c k , N o t . d i g n , , 1 8 7 6 . A m . M a r c . X I X 1 1 , 4 . A u r .
Vict. Caes. 40,10. Lit. Th. Mommsen, Verzeichnis der röm. Provinzen um 297, Ges. Sehr. V,
1908, 561—588. A. M ocs y, Pannonia, col. 588. Usp. i F. Šišić, Povijest Hrvata, 1925, 106. G.
Novak, Prošlost Dalmacije, I, Zagreb 1944, 63.
23
E . B . T h o m a s , R ö m i s c h e V i l l e n i n P a n n o n ie n , B u d a p e s t 1 9 6 4 , 2 7 1 , T . 1 7 0 . D . P i n t e rović, Mursa, 1978, 98d.
24
A. Mocsy, Pannonia, col. 577—582. D. Pinterović, Mursa, 99.
25
I. Bojanovski, 1984, 154—166. Isti, Praetorium fundi u Suvaji kod Bosmske Dubice,
Zbornik AD BiH, I, Sarajevo 1983, 211—216.
26
A. Mocsy, Pannonia, col. 581, 582. D. Pinterović, Mursa, 99. Usp. A. Alföldy, Der
Untergang der Römerherrschaft in Pannonien, I i 11, Berlin 1924—1926.
59