rani vojnom silom Rimljana, a još vise vijestima ο Oktavijanovim uspjesima i pobjedama nad drugim plemenima, Iliri su s Oktavijanom, ili s njegovim vojvodama,
sklapali ugovore kojima su pristajali na pravorijek juridičkog konventa47, davali
taoce i isplaćivali danak (App. 111. 28). Ti su ugovori, vjerojatno, bili dosta podnošljivi, ali su se u praksi (i postupku publikana) sve vise pogoršavali, što će dovesti
do novih ustanaka.
Svoje je uspjehe u Iliriji opisao i sam Oktavijan, a takoder to i isticao u posebnim prilikama. U govoru što ga je svojim vojnicima održao uoči bitke kod Akcija,
veličajući slavu rimskog oružja, Oktavijan je između ostalog rekao kako bi bilo
nedostojno njihovih otaca, koji su pobijedili Pira, Filipa, Perzeja, Antioha; Numantince i Kartažane, Cimbre i Ambrone, a „nedostojno i nas samih koji smo
svladali Gale, pokorili Panone, napredovali do Istra (Dimava) (podcrt. I. B.), prešli
Rajnu i prevezli se u Britaniju", da ih prezire i gazi jedna egipatska žena (Kleopatra) (Dio L 24,4). Prema tome, Augustova je vojskajoš prije bitke kod Akcija (31.
g. st. e.) izbila na Dunav (prema novijim saznanjima, bilo je to negdje između Save
i Drave). I Mommsen i Zippel smatraju autenticnim ovaj podatak iz navedenog
Oktavijanova govora, a to se moglo dogoditi samo u toku njegova i irskog rata.48
U govoru što ga je 27. g. st. e. održao pred senatom povodom diobe provincija
između njega i senata, u kojem je spomenuo i pokorenje Panonije i Mezije (Dio
LUI 7, 1), Oktavijan se jošjednomvrationaovu temu. Ilirik je tada pripao senatu,
da ga nešto kasnije, kao nemirnu provinciju, uzme August pod svoju upravu.
Da Ilirija već tada nije bila u nekoj zavisnosti ο Rimu, u tome kontekstu i na takvom
mjestu (u senatu) ne bi se uopće ο Iliriji moglo raspravljati. Dapače, Oktavijan,
uvjeren da je Ilirija pacificirana, djelomično je predaje na upravu senatu.49
Kao dokaz da je Bosna došla pod rimsku vlast još prije Tiberijeva panonskog
rata 12—9. g. st. e. (Bellum Pannonicum), neki su se autori koristili i spisom Dimensuratio provinciarum, po kojem se Ilirik (po rimskom shvatanju i Panonija je dio.
Ilirika) prostirao sve do Drine (IHyricum et Pannonia ab oriente flumine Drino — A
Riese p. 12).50Medutim,ovaj spis ne može poslužiti utu svrhujer nije dio komentara
M. Vipsanija Agripe (umro 12. g. st. e.), kako se to prije mislilo, nego tekst uz Agripinu kartu svijeta (Orbis pictus) koji je nastao tek oko 4. g. st. e., a čini se da je bio
namijenjen za školsku upotrebu (G. Wissowa, RE 5, 1, 1903, 647; usp. i dtv-Lexicon der Antike, Β. 1, München 1969, 2. Aufl. 1970, S. 350 s. v.).
Da je unutrašnjost Ilirije već tada pala pod rimski utjecaj (vlast?), govorilo bi i
formiranje triju juridičkih konvenata, napose konventa u Naroni, u koji je već u
47
M. Suić, Antički grad . . ., 1976, 11. M. Zaninović, 1977 (1980), 176. Konventi su osim
juridičke arbitraže imali i neke ingerencije iz upravne i fiskalne politike.
48
Dio Cass. L 24, 4: ,,. . . nedostojno je i nas samih . . . koji smo podložili Gale, pokorili
Panone, napredovali do Istra (Dunava), prešli Rajnu i prevezli se u Britaniju". J. Kromayer,
1898, 6, smatra da se navedeni Dionov podatak danas smatra autenticnim, te da izbijanje rimske
vojske na Dunav 34. g. pada u vrijeme Oktavijanova rata. To potvrđuje i Dionov podatak (LIV,
20, 2) da su Panoni ponovno (aûthis) molili mir 16. g. st. e., usp. A. Mo es y, Pannonia 540 i Ε. Τ hot,
dj. nav. u bilj. 49. Literaturu ο Oktavijanovu ratu v. u bilj. 31. Zakonkretno pitanje v. Th. Momm
sen, Res gestae, 1883, 128 = Mon. Ancyr. V, 46^47. G. Zippel, 1877, 231. d. E. Pašalić, Sabrano djelo, 403. A. Mocsy, Pannonia, 539 d. Usp. S. Josipović, Oktavijanovo ratovanje u
Iliriku, ŽA, VI, 1, 1956, 140.
49
Dio LUI 12. iz 27. g. st. e. To ne znači da je i cijelo panonsko područje vec tada bilo okupirano, E. Thot, Protulique fines lllyrici ad ripam fluminis Danuvii, AV, 28, 1977, 278—287,
posebno p. 280—285. Po E. Thotu je provincija Panonija nastala u tri étape: 1) iza 16. g. st. e. zapadno područje, 2) 13—9. g. st. e. podrucje izmedu Save i Drave i 3) oko pol. 1. st. n. e. sjeverozapadno područje.
50
G. Zippel, 1877, 300.
46
Varonovo vrijeme dolazilo čak 89 plemenskih zajednica {civitates). Da li je te konvente osnovao još Cezar prilikom jednog od svoja dva boravka u Illyriku (Gall.
Ill 7 i V, 1, 2 iz 57/56 i 54. g.), ili — što je bliže realnim prilikama — nešto kasnije
August, to ne znamo.61 Činjenica je, naime, da su konventi postojali još za života
Marka Varona (M. Terentius Varro, r. 116. g. st. e.), koji je umro 27. g. st. e. Da li
su naronitanskom konventu već tada pripadali i Desitijati, Dindari, Naresi i druga
plemena iz unutrašnjosti Ilirije, ne znamo ni to, ali već sama činjenica što je ovome
konventu već tada pripadalo 89 župa čini tu pretpostavku mogućom i vjerojatnom.52
Vjerojatno je konvent bio osnovan negdje između 35. i 27. g. st. e., dakle još za Varonova života. U Plinijevoj listi plemena, međutim, navedeno je abecednim redom u
ovom konventu svega trinaest autohtonih civitates, medu kojima su i Davorsi,
Desitiates, Deretini, Deraemistae, Dindari, Glinditiones, Melcumani, Naresi, Siculotae i Vardaei (Ardijejci), većinom iz unutrašnjosti Ilirije. Broj civitates se, možda,
nešto smanjio seobom (transhumantno stočarenje !) u druge krajeve (navode se Partheni Plin. Ill 143). Glavni je, ipak, razlog tome uključivanje manjih u veće zajednice,
što znači da je August prilikom uredivanja odnosa i sklapanja ugovora manje plemenske zajednice uključio u veće i tako formirao nove, krupnije civitates peregrinae,
pa je njihov broj spao na svega trinaest. Što se, pak, tiče pitanja kada je Bosna i
Hercegovina došla pod rimsku vlast, za nas je najvažnije da li su među onih
Varonovih 89 civitates bili i Desitijati i ostala plemena iz Bosne i Hercegovine, jer,
ako su i oni bili navedeni u Varonovu popisu, onda su, svakako, priznavali i rimsku
sudbenu (i drugu) arbitražu u Naroni, odnosno Saloni, dakle još prije Varonove
smrti (27. g. st. e.). To bi značilo da su rimsku vlast stvarno priznali još u vrijeme
Oktavijanova ilirskog rata. No, na ovo pitanje ne možemo odgovoriti decidirano
jer se navedeni podaci u Varonovim sačuvanim djelima ne nalaze, nego su nam
poznati samo preko Plinija (III 143).53
Što se tiče Desitijata i drugih plemena u unutrašnjosti Ilirije, njih i nije morao
pokoriti Oktavijan osobno, nego jedan od njegovih generala (legata), Fufije Gemin,
Valerije Mesala, Statilije Taur ili M. Vipsanije Agripa (Dio XLIX 38, 4; App. Il .
27), koji su i nakon Oktavijanova odlaska u Rim nastavili rat. Po svoj prilici,
Desitijati, a ni druga plemena u unutrašnjosti, nisu doživjela svoj Metulum ni svoju
Segestu ili Setoviju; svoju Aleziju, kao nedavno prije toga Gali, ili Sarmizegetusu
kao kasnije Dačani. Pa i ο borbama u njihovoj zemlji u velikom Batonovom ustanku
6. do 9. g. n. e., kako ćemo vidjeti, iako su upravo Desitijati dali najveći obol u
krvi, malo se zna. Ni posljednji herojski otpor, poentu čitavoj epopeji, koji je pruzio
Baton Desitijatski, nije dao u Bosni nego u udaljenoj delmatskoj utvrdi Andetrium
(danas Mué) u zaledu Splita.
Značaj Oktavijanova ilirskog rata
Oktavijanov ilirski rat jedan je od prvih historijskih događaja na tlu današnje
centralne Bosne, dok su n-îki njeni periferni dijelovi, Herzegovina, Duvanjsko polje^
doline Trebižata, Une (Oinsus Ptol. II 16, 2) i N-îretve (Närön Ps.-Skyl. 24; Narone
51
V. bilj. 47. Usp. G. Zippel, 1887, 196, 197. C. Patsch, Herzegowina, 85. i Narona, 1907,
i; G- A1foldy, Dalmatien, 46. J. J. Wilkes, Dalmatia, 156 d. 165, 172, 174, 176. V. bilj. 53.
" M: Y,arr° LXXXVllll civitates eo (se. Naronam) ventitasse auctor est Plin. III 142.
3
.
Plinijeva lista autonomnih civitates (III 143) potječe iz ranog Carstva, nijvjcrojatnije
12
Augustova doba, G. Alföldy, Dalmatien, 37. Podaci iz 2. i 3. Plinijeve liste (ill 143, 144) su
preuzeti od Varona. I Apijan u svom Oktavijanovom ilirskom ratu (v. naprijed u Pogl. I) navodi
brojna plemena. — Ο vremenu nastanka konventa v. bilj. 51. Usp. i Th. Mommsen CIL III p. 291.
'47