amne Plin. ΠΓ 143), a moguće i Posavina, još mnogo prije upoznali Rimljane kao
okupatore.
Oktavijanov ilirski rat bio je veliki, kombinirani ratni pohod (na Jadranu i na
Savi je upotrijebljena i flota) u jednu neprijateljsku, teško prohodnu, planinsku
slabo poznatu zemlju, sa hrabrim i borbenim narodom, naviklim na Slobodan životi
Zbog toga je Oktavijan i udario s velikim snagama.51 Nije, dakle, nikakvo čudo što.
su se neka plemena predavala i bez borbe, već na pojavu takve sile. Otpor su okupatoru pružala samo najjača i najborbenija plemena. I s druge strane, s obzirom
na prostranstva, nepristupačnost i planinski karakter Uirije, nije čudo što ni
ovo Oktavijanovo „pokorenje" nije bilo konačno i što je kod najupornijih plemena, Delmata, Desitijata i Panona, i dalje tinjala želja za slobodom.
Veliku pažnju istraživača privuklo je i pitanje kojim je sve putovima mogla u
Bosnu stići rimska vojska. Većina je mišljenja da su rimske trupe prodrle sa sjevera
iz Panonije dolinama rijeka (Una, Vrbas = Urpanus Plin. III148, i Bosna = Bathinus
f lumen Veil. Pat. II 114). S današnjim stanjem ispitanosti stare topografije znamo
da su rimske vojske mogle stići i s drugih strana sve po starim trgovačkim putovima:
putom Epidaurum — dolina Trebišnjice — Gacko — dolina Drine; putom Narona
— Stolac {Diluntum Tab. Pent.) — Nevesinsko polje ( B