Ulpii su sporadični. Njihovu bi pojavu većinom valjalo tražiti u sklopu Trajanovih (98—117. g.) nastojanja oko unapređenja rudarstva i metalurgije. Većinom
su stranci — Breza, Zenica, Sarajevo, Skelani, Komini, Goražde, Rogatica, Cikote
i Blagaj na Sani.
Aelii su rimsko građansko pravo dobili od cara P. Elija Hadrijana (P. Aelius
Hctdrianus, 117—138), koji je vodio vrlo aktivnu politiku dijeljenja civiteta domorocima. Aelii su poslije Aurelija u Dalmaciji najčešće gentilno (carsko) ime. Hadrijan je bio vrlo širokogrudan u dijeljenju građanskih prava, a također i u formiranju gradova, što je u prvoj fazi inicirao još Vespazijan sa sinovima. Aelii su najmnogobrojniji sloj građana i u Panonijama. Najstarijem sloju Elijevaca pripadaju
P Aelii iz Rogatice: P. Ael(ius) Clemens (duum)vir (CIL III 8368); [Ρ] Ael(ius) Albanus (duum)vir qq. (CIL III 12747 = 8368, cfr. N. st., XI, 1967, 146. dd.); P. Ael
(/MS) Cleme[ns] veter(anus) (CIL III 8367);^ . . . L. A[el]io . . .? (CIL III 12754) i
P. Ael(ius) Clemens iunior (duum)vir qq. (ČIG VII, 1967, 47. dd.). Poznati su iz
Breze i Fazlića, te s Duvanjskog i Glamočkog polja, a pojedinačno i iz drugih područja zapadne Bosae. Dosta su brojni i u kasnije doba (G. Alföldy, 1969, 45). T.
Aelii, koji su civitet dobili od Antonina Pija, vrlo su rijetki (Stolac, i to stranac).
Najmnogobrojniji su Aurelii, koji već pripadaju kasnom principatu. Vrlo su
brojni u okolici Salone i u samoj Saloni, ali i u unutrašnjosti Dalmacije. Aurelii
su populacija vrlo različita porijekla: brojni su domaći i oni cine posljednji sloj
peregrina koji su dobili građansko pravo od Karakale (212. g.). Međutim, potrebno
je razlikovati Aurelije koji nose praenomen T(itus) i one koji su bez predimena,
dakle tip T. Aurelius Silvanus dec. (duum)vir municipi Mahesiatium iz Misajlovine
kod Rudog (ARR VI, 1986, 241 ss.), od tipa Aurel(ius) Calvus iz Štitarjeva (Sporn.
77, 1934, 13) ili Aur(elius) Dasius (duum)vir iz Bioske kod Užica (CIL III 14613).
Prvi su civitet dobili od Marka Aurelija, a drugi tek od Karakale. Ponekad kod
domorodaca dolaze i M. Aurelius (CIL III 14607, 1 iz Visibabe kod Požege) i P.
Aurelius (CIL III 8352 = 6316 iz Gorobilja kod Požege). Aurelii s predimenom
T(itus) česti su na Drini i zapadnoj Srbiji, ali ih susrećemo i u široj okolici Salone:
T. Aurelius Maximinus iz Kijeva (CIL III 14967), T. Aurelius Panes Classicianus
iz Vukovića (CIL III 2757 = 9817) i inače u Dalmaciji (Sarajevsko polje, Konjic,
Prekaja itd.). Ponekad Aurelii nose i praenomen L{ucius), a još češće M(arciis),
ali su najčešće bez predimena, što u to kasno doba obilježava razvitak onomastičke formule (3. i 4. st.). Brojni od njih još uvijek nose domaći, grčki ili neki drugi
strani kognomen, što ih još uvijek veže za njihov domaći onomastički sistem. Veliki
broj ovih Aurelijevaca, napose u Saloni i okolici, bili su stranci, većinom orijentalci. Upravo, zahvaljujucï prilivu trgovaca i obrtnika s Orijenta, Salona je u 3.
st. — za razliku od ostalih gradova koji su proživljavali recesiju što je pogodila
cijelo Carstvo — doživjela stanovit ekonomski napredak, koji se odražava i na
velikom broju bratovština (collegia).
Septimii, kojima je gradansko pravo dao Septimije Sever (193—211. g.), najčešći su oko Vrlike u srednjoj Dalmaciji, a u Bosni i Hercegovini se javljaju pojedinačno — u Sjekosama kod Čapljine (GZM 1958, 153), Osatici na Drini (CIL
III 14219, 20) i u Doboju (CIL III 14222, veteran). Severova djelatnost bila je značajnija na urbanizaciji zemlje, uglavnom u Panonija