Markova sina, što, opet, ne isključuje ni mogućnost da se to zbilo još za Marka
Aurelija, dakle, u vrijeme njegove reorganizacije rudarstva oko 160. g. Domavija
je negdje u to doba pDstala i upravni centar svih panonskih i dalmatinskih rudnika
(metalla), dakle vrlo značajan upravni grad. Negdje poslije 230. g., vjerojatno za
Trebonijana Gala, prerasla je u koloniju {colonia metalli Domavianil), možda dedukcijom rudara i metalurga, uglavnom orijentalaca koji su potvrdeni u Domaviji.
Domavija se kao municipalitet nije razvila iz domaćeg supstrata.
Poslije Karakaline reforme, koja je iz fiskalnih pobuda svim slobodnim peregrinima donijela građanska prava, prerasle su i sve preostale civitates u gradove
municipalnog tipa. Dakako, mnogo je toga ovisilo i ο njihovu unutrašnjem razvitku i ekonomskim mogućnostima, pa su neke civitates, možda i dalje ostale,
s nekom pseudomunicipalnom organizacijom svoje uprave (A. Mocsy 1959, 136).
Među takve koje su municipalitet dobile Karakalinom konstitucijom mogle
bi se u Bosni i Hercegovini ubrojiti župe Glindiciona, Melkumana i Deremista, vjerojatno i Nare(n)sa i Deretina u Hercegovini, ο kojima, bar
za sada, nema podataka ο njihovu statusu. Ni na Petrovačkom polju (Deuri?)
i na gornjoj Sani (frakcija Mezeja) takoder nema elemenata po kojima bismo mogli
odrediti vrijeme njihova prerastanja u municipalitete rimskog tipa. U tim se krajevima susreću samo poneki Aelii i Aurelii, posljednji tako nazvani po Karakali (M.
Aurelius Antoninus), što nas i navodi da njihovo urbaniziranje povežemo s ovim
carem.
Procès urbanizacije pokrajina bio je završen negdje početkom 3. st. Međutim,
pri tome je potrebno voditi računa i ο tome da su neka „vangradska područja"
pripala centralnoj pokrajinskoj