ljenje kroz misterije i spasenje u životu poslije smrti, kao nadoknadu za težak život
na zemlji. U tadašnjim teškim prilikama bile su to vrlo prihvatljive filozofske i
religijske ideje, za niže slojeve društva, a posebno među oslobođenicima i njihovim
potomcima. Vjernici i propagatori tih reJigija bili su vojnici, službenici na carinskim
stanicama (portorium, carinu su uglavnom i držali orijentalci), stručnjaci i radnici u rudnicima i talionicama, te mali trgovci i zanatlije u gradovima, posebno
libertini. I te su vjere utjecale na domaći kult, pa se Silvan, ali dosta rijetko,
javlja i s nekim svojstvima istočnjačkih božanstava.
Za razliku od primorja, grad-municipij sa flavijevskim, hadrijanskim, antoninskim i severskim gradskim pravom u unutrašnjosti zemlje bio je manje ovisan
ο krizi jer je njegova lokalna proizvodnja bila autarhična. On je uglavnom proizvođač agrarnih proizvoda koje otkupljuju strani trgovci, na žalost vrlo rijetko
poznati. Obrtnici su uglavnom domaći ljudi udruženi u stručne korporacije (collegia), od kojih nam je poznat samo collegium (a)erariorum iz Vrbe (Salvium) na
Glamočkom polju s njegova dva člana: P. Aeli(us) Secundus d[ec] et Varro Da[s\santis (GZM 1982,26), no ovaj primjer pokazuje da su i druge zanatlije imali svoje
organizacije, pa i u drugim gradovima. Neki su gradovi, kao Domavija, Skelani,
a vjerojatno i Bugojno, svakako i municipalitet na Ilidži kod Sarajeva, bili i industrijski proizvođači (proizvodnja metalne robe, opekarstvo, dakle, manufakture),
odnosno banjsko Iječilište. Većinu stanovnika u gradovima eine domaći ljudi, izuzsv
Domavije i možda Blagaja na Japri (?). To su sve krupni zemljoposjednici sa područja municipija, nosioci vlasti u gradu (ordo decurionum je brojio stotinu članova
s nasljednim pravom), zatim seljaci, vlasnici polja i livada, te stočari, koji proizvode
za domaće potrebe, ali ponekad i prodaju viškove trgovcima sakupljačima (meso,
suhomesnate proizvode, sir, kože, med, vosak, goveda, konje, žito, krzna itd). Svi
su oni u ovo doba već rimski građani (opširnije Ε. Pašalić 1968. 84 ss.)· Vjerojatno
je među siromašnijim zemljoradnicima bilo i bezzemljaša, koji su radili na posjedima kao nadničari, pa i napoličari. Susreću se i robovi, i libertini vjerojatno
vilici i radnici na velikim posjedima (Skelani, Golubić itd.), ali su osnovnu radnu
snagu ipak činili slobodni ljudi i slobodni rad. Moguće je da se već od 3. st. javljaju
i počeci kolonata; vjerojatno su to zasad još samo bili liberti, potomci nekadašnjih
robova (servi) na imanjima. No uskoro su i gradovi u unutrašnjosti bili zahvaćeni
krizom: broj spomenika je u 3. st. u odnosu na ranije i kasnije vijekove neobicno
brojan, što odražava fazu prosperiteta stanovništva. Već u 4. st. broj sačuvanih
spomenika je veoma mali u odnosu na prethodno stoljeće. To pokazuje i epigrafski
materijal iz rudnika i talionica. Posljednji prokuratorski natpis u Domaviji je iz
274. g., a u Ljubiji iz 253—268. g. očit znak opadanja proizvodnje u oba revira.
Sve je manji i utjecaj zemljoposjedničke aristokracije u upravi gradovima, jer joj
se ta počasna služba više nije isplatila. Međutim, proći će još puna dva vijeka do
formalne propasti rimske vlasti. To je već razdoblje kasne antike, vrijeme potpune
ekonomske autarhije.
Poznavanje privrede Bosne i Hercegovine u doba razvijenog Carstva traži
i dalja istraživanja brojnih objekata na terenu (rudnici ,talionice, ciglane, villae
rusticae i drugi objekti), ali se već i po onom što znamo iz pisanih i arheoloških
izvora može zaključiti da je tada i unutrašnjost Dalmacije u privredi Carstva, naročito u vezi s potrebama Limesa, ali i općenito u trgovačkoj razmjeni, imala istaknutije mjesto (opšimije Ε. Pasalić 1975, 317 ss.).
Ovom razdoblju prosperiteta i jačanja domaćeg gradskog elementa odgovara
i vrijeme preporoda ilirske umjetnosti. U 3. i 4. st. u okvirima standardne provin352
cijalne umjetnosti javljaju se i domaći klesari. Iako školovani u rimskim ateljcima,
iz njihovih reljefa votivnog i funebralnog karaktera izbija domaća arhaička tradicija u stilu, tehnici i sadržaju. Sve to govori u prilog relativnog procvata naše provincije, u kojoj su znatnog učešća uzeli domaći ljudi.
U toku izlaganja malo smo govorili ο kasnijem razdoblju antike u našim zemljama, poznatom kao kasna antika (4. do 6. st.). To je, naprosto, stoga što se iz
tog doba našlo malo epigrafskog materijala kojim bismo mogli ilustrirati to razdoblje. Takvi su u unutrašnjosti Dalmacije: Aurelia Marcellina (CIL III 19614),
Severinus Veteranus (?), Temantia (ČIG XIV, 1982, 141) i drugi sa Drine; pa Aurelii
Titianus, Iustianus, Justus, Titus, Martilla (Sporn. 75, 1933, 69) i Aurelii Victorinus,
Victorina, Vindex, Vindicianus, Atilia (Sporn. 75, 70), svi iz Višnjice kod Sarajeva,
te natpisi iz Zenice i Malog Mošunja, Glamočkog ί Duvanjskog polja i neki drugi.
Posebno je zanimljiv, već i s onomastičkog aspekta, natpis iz Salone: Aurelii Mercurius, Secundinus, Fortunius, Severianus, Sarmatio, Antonius, Ursus, Uranius, Fore(n)sis, Vincentius, Messor, Lucentius, Gregorius, Firminus, Marcellinus, Dalmatius
Valentinus, Martinus, Donatus, Stercorius, Exuperius, Terentianus, Alexander,
[H]eraclianus, Reditus, Maurenus, Balbinus, Euticius, Leuntius, Senat[or], Valentinianus, Xeno (a. 303—320) (CIL III 1968 = 8568 i p. 2135) iz Salone. Već i veliki
broj novih imena ukazuje na razlike između rane i kasne antike. Većinom su to
pripadnici onog stratuma rimskih gradana koji su civitet dobili od Karakale, dakle
Aurelii, u ovom slučaju njihovi već daleki potomci.
Prve pojave političkih, vojnih, ekonomskih i socijalnih potresa Carstvo je
doživjelo u 3. st. Ni vojne ni državne reforme što su in proveli Dioklecijan (284—-305)
i Konstantin Veliki (306—337) nisu dale trajnije rezultate, nego su samo odgodile
propast Carstva. Kriza koja je jačom snagom izbila u 4. st. zahvatila je ne samo apsolutističku državu (dominât) nego i cijeli robovlasnički pore F