je vrela jasno da su Ardijejci i nakon preseljenja u neplodnu unutrašnjost ostali
negdje u blizini Narone, te i dalje graničili s Delmatima.27
G. Zippel je, nadalje, smatrao da su se Ardijejci sredinom 3. st. pr. n. e. s donje
Neretve proširili i prema jugoistoku, te u svoju proširenu državinu uključiH i plemena južne Iliride (Daorse, Plereje, Dokleate, Läbeate, a na krajnjem jugu i one
Hire što ih kasnije rimski pisci nazivaju Illyrii proprie dicti, Plin. Ill 144, Mela II,
55), i druge. Ονο Zippelovo mišljenje o mlađoj ilirskoj državi, kao ardijejskoj tvorevini, zasnivalo se i na jednoj vijesti Dija Kasija, koji Agrona, osnivača mlađe
ilirske „dinastije" (oko 231. g. st. e.), naziva „ardijejskim vladarom" (Dio frg. XLIX,
2, 3).28
Problem porijekla ilirske države aktualiziran je velikim napretkom ilirologije
kao interdisciplinarne naučne grane (arheologija, historija, lingvistika i dr.). Uz
Zippelovu već preko sto godina staru teoriju, javile su se i nove teze, koje nude
drukčija rješenja. No, s obzirom što nedostaje suvremenih vijesti, problem je vrlo
složen da bismo ga ovdje mogli analizirati. I dalje ostaje nejasno, kao što je nejasna
i ilirska etnografija jugoistočnog prostora, jesu li to bill Ardijejci (Zippel, Papazoglu), ili možda Labeati (Labeates Plin. Ill 144) oko Skadarskog jezera, koji su
svoju vlast nametnuli susjednim srodnim plemenima i na taj način formirali prvu
i jedinu ilirsku državu.29
Po našem mišljenju, ostala bi još i ta mogućnost da se s prvobitnim teritorijem ilirske države dovedu u vezu i Plinijevi Illyrii proprie dicti, „Iliri u užem
smislu". Bio bi to onaj dio ilirskog teritorija, najbliži grčkom svijetu, već sasvim
na jugu u jonskom primorju, koji je u Plinijevo i Melino vrijeme još samo puka
reminiscencija na mnogo starije stanje. A toj Plinijevoj sintagmi očito bi
odgovarala i jedna Illyriaproprie dicta.™ U tome slučaju to bi bio generički naziv za
nekoliko srodnih plemena iz prvobitne jezgre, a ne jedna civitas.sl Vjerojatno se u
početku upravo odatle, kao iz prvobitnog jezgra, i širila vlast ilirskih „kraljeva"
prema sjeveru, kao što se paralelno širilo i ilirsko etničko ime, sve uz obalu do
delmat-skih posjeda sjeverno od Neretve, te tako zahvatilo i Ardijejce. Stoga bi i
Dionovo vezivanje Agrona za Ardijejce (frg. 9, 2—3, cf. Zonar. 8, 19, 1—2) imalo
opravdanja,
27
Vrela ο Ardijejcima: Strab. VII 5, 6—7. Ptol. II 16. 5. Cic. ad fam. V, 9, 10. 11. i XIII, 77 ■
Literatura: Standardno djelo za odnose Ilira s Rimljanima još je uvijek G. Zippel, Die römische
Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus, Leipzig 1877. Noviju literaturu navodi F. Papazoglu,
1967, passim. (C. Schutt, M. Fluss, M. Holleaux, Ν. G. Hammond i dr.). Dobar rezime problema
dao je nedavno E. Badian, Notes on Roman policy in Illyria (230—201 B. C), Papers of the Bri
tisch School at Rome, vol. XX, New series vol. VII, 1952, 72—93. Ο preseljenju Ardijejaca ν. Κ.
Patsch, GZM 1900, 307. d. = WM BH, VIII, 1901, 71. d., koji djDslovno preuzima lokaciju koju je
iznio W. Tomaschek, 1880, 565 („Gradcu na istok u Varda-i Čabulju planinu = im Osten von
Gradac se. Posuški Gradac in der Varda und Čabulja planina an"), C. Patsch, Die Herzegowina
einst und jetzt, Wien 1922, 48. Usp. M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, I, Godišnjak CBI —
1V/2, 1966, 70—72. i bilj. 136. Vidi i F. Papazoglu, dj. nav. u bilj. 29. — Sve vijesti iz grčkih vrela
prikupio je C. Patsch, Herzegowina, 41—49.
28
G. Zippel, 1877, 43. dd.
29
Teoriju ο Labeatima kao nosioeima ilirske države iznio je A. G i 11 i, Ricerche di storia
illirica. Sülle origini ed i caratteri della monarchia di Agrone, Historia, X1II/2, 1935, 183. dd. F.
Papazoglu, Ο teritoriju ilirskog plemena Ardijejaca", Zbornik Fil. fak. u Beogradu, VII, 1963,
71. dd. locira Ardijejce kao nosioce vlasti u ilirskoj državi u ju v