organizacije (tribalne federacije) mogu se, kako je to učinila F. Papazoglu16, svrstati u
dvije skupine, od kojih se jedna odnosi na relacije između mlade ilirske države i
njenog južnog susjeda Makedonije, a koji osvjetljavaju medusobne odnose otprilike do vladavine Filipa II Makedonskog i njegova savremenika ilirskog vladara
(kralja?) Mitila (na novcu Myîiîos, Brunšmid, 54, No. 47), oko 270. g. Ο tim odnosima, najčešće sukobima, pišu Tukidid, Teopomp, Diodor, Justin i drugi.17 U
drugu grupu vijesti idu one koje govore ο odnosima Ilira prema Rimljanima od
druge polovice 3. st., dakle od prve pojave Rimljana na istočnoj obali Jonskog
mora 229. g. do pada Ilirske države 168. g. st. e. U ovom se periodu već nalazimo
na čvršćem tlu, podaci su brojniji i pouzdaniji (Polibije, Livije, Dio Kasije i drugi).18 Pa
iako su sve te vijesti od Tukidida nadalje dosta oskudne, naročito za ranije vri-jeme,
kada se ο Ilirima još ni među Grcima nije mnogo znalo 19, ipak se ο ta dva i pol
vijeka ilirske državnosti prikupilo prilično podataka ο raznim događajima
i"*ficnostima ilirske prošlosti. Neki ilirski vladari već kuju i novae (prvi je to bio
Monunije na moneti Dirahija — basileôs Monouniou Dyrra.), koji se spominje 280.
g. u ratu što ga je vodio zajedno s Ptolemejem, sinom Lizimahovim, protiv Ptolemeja Cerauna, uzurpatora na makedonskom prijestolju .20 Na osnovu tih pojedinačnih i dosta nepovezanih vijesti identificirano je petnaestak ilirskih vladara,
koji pripadaju starijoj i mlađoj „dinastTji".21 Starijoj bi pripadalo devet vladara,
o3 Sire (Sirrhas Thuk. IV, 124—128) s_kraja 5. i početka 4. st., pa do Mïtila oko
270. g., a mlađoj šest vladara, počev od Pleurata (oko 260. g.) do Gencija (Genthios),
s kpjim se ï završava niz ilirskih vladara. Već se Bardylis, drugi u genealogiji ilirskih vladara (umro 358. ili 359. g.), izričito naziva „kralj Ilira" (ho tön Illyriön
basileüs Polyb. XXXVIII, 6, 4; Lukian., Makrob., 10). Ta se titula još češće susreće od Polibija, a u latinskoj formi (također) glasi „rex Illyriorum" (Liv. XLII,
26, 2; Iust. XXXIX, 4, 8 i dr.). Koliko je ta titula (basileus, rex) po svom značenju
adekvatna njihovoj izvornoj ilirskoj funkciji, ne znamo jer nam se taj ilirski termin
nije sačuvao.22
Što se tiče karaktera, odnosno stupnja razvitka ove ilirske države, istraživači se
ni u torn pitanju u potpunosti ne slažu, već ovisno ο vremenu kada je koja teza nastala.
I u savremenoj jugoslavenskoj ilirologiji ima izvjesnih kolebanja, takoder prema
stupnju istraženosti problema. Te su razlike u valorizaciji ove protohistorijske
1
6
Ibidem, 128. d.
F. Papazoglu, 1967, 129—137.
1
8
F. Papazoglu, 1967, 138—144. — Najvažniji izvor je Polibije, koji je bio savremenik
propasti ilirske države.
1
9
Usp. D. Rendić-Miočević, rad nav. u bilj. 1, 2. i d. Za Grke i Rimljane Iliri su „barbari"
(barbaroi), dakle nehelenske i nerimske etničke skupine.
1
7
20
Popm. Trog. prol. XXIV: Bellum, quod Ptolomaeus Ceraunus in Macedonia cum Monunio
Illyrio et Ptolonmeo, Lysimachi filio, habuit. Usp. F. Papazoglu, 1967, 135. Monunije je prvi od
i l i r s ki h v l a d a r a k o v a o n o v a e . D . R e n d ić- M i o č e v i ć, 1 9 6 6 / 1 9 6 7 , 2 9 8 — 3 0 1 ; 1 9 6 5 , 8 1 ; Ο M y t i l u
(Mytilios), ibidem, 1966/67. 301—302; 1965, 82. Za grčko-ilirske novce našeg područja još uvijek
j e akt u el na i st u dij a J. Br u nš mi d, Di e I ns chri ft en u n d M ü n ze n der gri ec his c he n St ädt e Dal ma
tiens, Wien, 1898 (v. 54, br. 47).
2
1
F. Papazoglu, 1967,137 (starija dinastija) i 144(mladadinastija). D. Rendić- Miočević,
1966—1967, 296. ss.
2
2
ho tön Illyriön basileus, Polyb. II, 2, 4; App. 111. 7. Liv. XLII 26, 2, XL 42, 4. itd. lustin.
XXXIX, 4, 8. itd.: Illyriorum regem, Illyriorum reges itd. Usp. M. Suie, Illyrii proprie dicti, 1976,
182. — Jos 344/3. god. Diod. XVI, 69, 7: ho tön Illyriön basileus (sc. Pleuratos, posvjedočen 344/343.
g. st. e.), us p. F. Papazoglu, 1967, 132.
26
društveno-političke zajednice proizašle i iz različitog pristupa ovoj, u stvari, sociološkoj terni, a kreću se izmedu teorije ο plemenskom savezu (fédération de tribus)23
do teze α državi, ali specifičnoj i kompleksnoj državi, koja još ne odgovara pojmu
države hejenističkog svijeta.24 Zahvaljujući, međutim, značajnim rezultatima savremene iliroïogije, i kod nas i u svijetu, i u torn je pitanju nađeno približno jedinstveno
stanovište, po Jçojem Ilirsku državu valja smatrati političkom organizaciJQm, u
stvari državom, naravno s nekim restrikcijama,25 A to je otprilike i definicija koju
jé^réSîozSa F. Papazoglu.
Uz pitanja geneze, razvitka i karaktera Ilirske države, usko su u nauci povezana još dva pitanja: 1) koje je ilirsko pleme bilo nosilac njenoga uspona i 2) na
kojem se užem području kao centralnom ta država prostirala. Ova su dva pitanja
usko vezana i s područjem današnje Hercegovine. Međutim, zbog pomanjkanja
konkretnijih vijesti iz antičke starine, i tu ćemo naići na veće poteškoće, pa upravo
u tome i leži razlog što se ova pitanja rješavaju na različite načine. Za nas je u okvirima ovoga rada, koji je posvećen Ilirima u rimsko doba, važno u prvom redu
naglasiti postojanje ilirske države kao takve, jer nam njena pojava svjedoči da bi
se, možda, i ostala ilirska plemena, dakle i oni Iliri koji su imali nešto vise retardiran ekonomski, društveno-politički i kulturni razvitak, također bila razvila do
stupnja formiranja državnih zajednica,26
Osnivači ilirske države bili bi5 po G. Zippelu, Ardijejci (Vardaei Plin. III 143),
pJkïrnêTCOjërje zivjelo na rijeci Naronu (Neretvi), Ό ko koje žive Daorsi (Daorizo
0> ÂîÈUSiS-JArdioioi) i P lereji,' (Strab. VII 5, 6). 'Pqsljednjima se pribliz%iâ_J2ÎQi* : ...Î9r iiy :ra Melaina. (Korčula), a Ardijejcima Hvar, a iza
oSaï^~ATdijexaca i Plereja (Plëraioi) djolazi bokokotorski zaljev (Rhizonikos kolposj (Strafe. VII 5, 6—7). S ovim podacima inače pouzdanog Štrabona
slaže se i Ptolemej kada piše da su 'unutar Dalmacije Daorsi (Daoyrsioi),
ajspod njih Melkomeni (Melkomenfoï) i Vardei (Oyardaioi), što bi se moglo
prévëstîi~lu biizini Daorsa su Melkomeni i Vardei' (Ptol. II 16, 5). Takvu
lokaciju Ârdijejaca potvrđuje i slučaj Ćiceronova roba Dionizija (Cic. ad fam.
XIII, 77). Kada Ciceron piše vojvodi Vatiniju u Naronu da mu pronade Dionizija
i vrati ga (Cic. ad fam. V, 11), jer je pobjegao s vrijednim knjigama (multos libros
surripuisset); te da su ga mnogi vidjeli u Naroni (Cic. ad fam. XIII, 77), Vatinije
mu odgovara da su mu rekli kako je Dionizije pobjegao Vardejima (dicitur mihi tuus
servus anagnostes fugitivus cum Vardaeis esse Cic. ad fam" V, 9), sudeći po kontekstu, negdje ne previse daleko od Narone. Da je to doista bilo u blizini, jošjasnije
proizlazi iz oyog istog Vatinijeva pisma, datiranog ex castris, Narona, 11. VII 45.
g. st. e., i Vatinijeva obećanja da će već pronaći Dionizija, 'osim ako nije pobjeS^SLJiMßi.maciju, ali Ce ga i od tamo nekako izvući' (Cic. ad fam. V, 9),
sto mu nije pošlo za rukom ni do decembra 45. g. (Cic. ad fam. V, 10). Iz navedenih
Veza biîj 15
' L'historiographie yougoslave sur l'état illyrien (A propos de la anS lliria 1V'Tirana
1976 God
>' 'šnjak CBI — XVIII/16,1980,207—210.
0
^!8;^"'11' 1980· 210. I st i, Istorijska i arheološka razmatranja ο ilirskoj
državi, O.d^ljenJe istorijskih nauka, 1, 1974, 1. dd. Usp. i Ali Hadri,
L'Historiographie sur 1 Etat illyrien, lliria, IV, Tirana 1976, 273—279.
Garaš
anin, ibidem, 210. Usp. F. Papazoglu, Politička organizacija Ilira u
vreme ^^T0511' u: simPoziJum ο Ilirima u antičko doba, Sarajevo 10. do 12.
maja
1966. g.,
, 125.
F. Papazoglu, 1967, 124-128. D. i M. Garašanin, 1967, 276. ? J 1 3 1 lsTàT'I?67
125
"~------27