Ill 3198, a + CIL III 3200), te odrednicu ad fines identificira s putnom stanicom
Ad Fines (Tab. Peut.), koja se nalazila otprilike 24 km (= XVI m. p.) južnije od
Servicija na Savi (Bosanska Gradiška), a koju neki istraživači lociraju u Mahovljane,
sjeverno od Banje Luke, a drugi u Laktaše, nešto južnije od Mahovljana.4 Prvi
koji je tako elaborirao sjevernu granicu Dalmacije bio je H. Kiepert, no kasnije
ju je jače obrazložio M. Abramić, a preuzeli su je i brojni kasniji istraživači5. Ta
bi linija, shematski prikazana, išla od stanice Ad Fines na zapad preko Kozare
te nešto južnije od Velike Kladuše izlazila na Risnjak; na istoku je vodila nešto
sjevernije od Doboja (manje-više u ravnoj crti) do ušća Save u Dunav. Međutim,
ova varijanta granice na cijeloj svojoj duzini nije nikada bila detaljnije obrazložena.
Drugu varijantu postavio je K. Patsch, a zasniva se na epigrafskoj potvrdi iz
Banje Luke (Castra): L. Skinius Macrinus b(eneficiarius) co(n)s(ularis) P(annoniae)
S(uperiorisY, po kojoj bi se ovo mjesto nalazilo unutar Gornje Panonije, što bi
sjevernu granicu Dalmacije, odnosno južne Panonije određivalo nešto južnije od
Banje Luke. Ovu su Patschevu graničnu liniju od domaćih istraživača prihvatili
L. Jelić i G. Novak, pa je posljednji vodi mnogo južnije od Karlovca, južno od
Velike Kladuše, a nešto sjevernije od Starog Majdana i Sanskog Mosta, te južnije
od Banje Luke, odakle je u ravnoj liniji vodila na usée Save u Dunav, onako kako
to stoji kod Ptolemeja (II 15, l)7.
U novije je vrijeme čitav niz autora na različite načine pledirao za spuštanje
sjeverne granice Dalmacije, odnosno južne Panonije, još nešto južnije od Banje
Luke, što, između ostaloga, zahtijeva i lokacija panonskih ferarija i argent'drija
južno od Save, a prema podjeli koju traži natpis iz Virunuma8.
Takva bi se granica bolje uklopila u podatke pisanih izvora iz antike. Prvo,
quae pars (se. Illyrici) ad mare Hadriaticum spectat, appellatur Delmatia et Illyricum
supradictum, ad septentriones Pannonia vergit. finitur inde Danuvio (Plin. III 147),
dakle, Dalmaciji bi pripadalo sve što je okrenuto Jadranskom moru, a Panoniji
ono što je prema sjeveru. U stvari, to bi bila prirodna granica koja bi vodila (još)
nešto južnije od Patscheve linije, a mogla bi se materijalizirati negdje na visini
Čađavice i Podrašničkog polja. Takva bi se granica bolje podudarala i sa sjevernom
granicom tzv. ilirskog kulturnog kompleksa, kako su je — na osnovu arheološkog
materijala — odredili Z. Marié i B. Čović, i to linijom Drvar—Mrkonjić-Grad—
4
Tab. Peut: Ad Fines XVI Servitio. Ad Fines: Mahovljani, E. Pašalić 1960, 28, i AJ Ht,
63—65; Laktaši, I. Bojanovski 1974, 97—99, i pregledna tabla str. 124.
5
M. Abramić, VAHD, 1926—27, 153. d. E. Pašalić 1960, 28, i AJ III, 64. G. Alfoldy,
Dalmatien, 27. J. J. Wilkes, Dalmatia, 167. Usp. A. Mocsy, Pannonia, 584