Epihorski način života nastavio se i u rimsko doba, ali u novim uvjetima i
u mogućnostima koje je donijela mnogo veća osobna sigurnost i pokretljivost stanovništva. Tragovi rimskih naselja su rijetki. Na Gromilama u Ljusini se nalazila
veća poljoprivredna vila, centar većeg imanja (3. st.), a uz nju i opekarska peć26.
Naseobinski elementi su zabilježeni i na Malkića Otoci niže Otoke, pa u Varoškoj
Rijeci kod Bužima, te na Palančištu (Varošištu) kod utoka potoka Kalina u Japru
(ferarija?)27. Manjih je nalaza bilo i drugdje28. Iz Velike Kladuše potječe ulomak
opeke sa žigom LEG XIIII GEMINA VICTRIX (CIL III 13339, 3 = 14023?)
koja je od Hadrijana pripadala vojsci Panonije Gornje29.
Što se tiče duhovne kulture na tako ocrtanom (potencijalnom) teritoriju japarskog distrikta (Bosanski Novi, Bosanska Krupa), kultovi su, u pravilu, rimski
jer ih postavljaju službene osobe. Tako je u Ljubiji otkriveno sedam oltara s posvetom
Terrae matri, rimskoj božici zemljei plodnosti, u ranije vrijeme poznatoj kao Tellus
Njezina prastara svečanost Fordicidia (Ov. fast. 4, 629—672) slavila se 15. aprila,
kada bi joj žrtvovali skotno govedo (od čega i dolazi ime svečanosti:/orć/ae boves;
caederé), što je trebalo da potakne i njezinu vlastitu plodnost. U Ljubiji se na šest
žrtvenika ponavlja datum a. d. XI Kal. Maias (21. april), inače i legendarna obljetnica osnutka grada Rima (21. IV 753), što bi se moglo odnositi i na izgradnju (ili
obnovu) hrama Terrae Matris —· Majke Zemlje u Ljubiji, odnosno na osnivanje
rudnika ili možda na samu svetkovinu u čast božice, koja se, vjerojatno, ovdje iz
posebnih razloga slavila šest dana kasnije30. Iz Japre je i jedan žrtvenik u počast
Ι. Ο. M. Cons[erv]atori (Spom. 77, 7). Ο posveti Jupitru Dolihenskom bilo je već
govora.
Domaćim božanstvima prirode posvećen je samo jedan oltar u Japri, i to Silvanis Aug(ustis), a postavio ga je vilik Callimorphus Aug(ustï) n(ostri) verna disp(ensator), dakle kao upravitelj pogona, moguće u ime domaćih radnika, koji su, očito
bili u pogonu u većini31. Da su Iliri i u ovom području još u 3. i 4. st. poštivali svoje
domaće bogove prirode (Silvana i Dijanu, Silvane i nimfe), dokaz je i ovaj natpis
ali i analogije iz okolice Bihaća, a naročito iz Topuskog (Vidasus et Thana = Silvanus et Diana?), koji leže još nešto zapadnije32.
26
Za vilu usp. I. Čremošnik, Iskopavanje u Ljusini 1957. godine, GZM (A), n. s. XIV,
1959, 137—147, a za figlinu B. Raunig, Rimska ciglarska pec u selu Ljusini kod Bosanske Krupe,
Zbornik krajiških muzeja, VI, 1974, 203—214. Usp. i M. Karanović, dj. nav. u bilj. 27, 452.
27
Naseobinski elementi su evidcntirani i kod sela Pištalina, između Bosanske Krupe i Cazina,
V. Radimsky, WMBH II, 189 4, 68—69. Radimsky na istom mjes tu govori i ο aglom eraciji u
Ljusini. M. Karanović, Pounje u Bosanskoj krajini, cit. u XVI pogl., bilj. 2, navodi: rimsko naselje
u Malkića Otoci niže ušća Baštre u Unu (464); Crkvinu između Potkalinja i Hašana (474), i tragove
većeg rimskog naselja na Palančištu i Varošištu u Hašanima (491). U Hašanima je i srednjovjekovni
grad Japar-grad, koji bi mogao imati i svog rimskog prethodnika.
28
M. Karanović, n. dj., između ostalih lokaliteta spominje i neke koje bi valjalo provjeriti:
Kostajnica u Varoškoj Rijeci, 418, Polača (!) u Bužimu, 416; Palančište u Ivanjskoj, 441; kaldrmisani put u Ostrožnici, 461; „rimsko zdanje" u Velikom Radiću, 478; Čungar u Velikoj Rujiškoj,
483; rimska opeka u Čaglici, 493 itd. UStijeni kod Cazina otkopan je rimski dječiji grob, B. Raunig,
GZM (A), n. s. XXIX, 1974 (1976), 295—300.
29
Κ. Patsch, WM BH ΙΠ, 1895, 527. V. Radimsky, ibidem, 294. Cfr. Th. Mommsen,
CIL III p. 482, 496, 550. Usp. Ε. Pašalić 1960, 14.
30
Ο tome vidi I. Bojanovski, ARR VIII—IX, 111. — Jedan oltar iz Briševa posvećen je
I.O.M, Deo Libero, Terrae matri, a drugi Terrae matri. Votivne natpise iz Ljubije i Briševa vidi
A. i J. Šašel, lLJug. I, n. 157—160; 161—162 (Briševo) i II 778, 779, 780. i 781.
31
Natpis kod Đ. Basier, Japra, 146, T. XVII, 2 = A. i J. Šašel, ILJug. II n. 765: Silvanis ;
Aug(ustis) sac{rum) j Callimorfphus Aug(usti) lhn(ostri) verna j disp(ensator) v{otum) s(olvit).
3
2
VHAD II (1880), 1. ss. Cf. AU, 219.
278
2. Rudarsko područje na Sani
Vrlo značajno središte rudarstva i metalurgije nalazilo se i u Starom Majdanu, kod Sanskog Mosta. Otprilike jedan kilometar od Starog Majdana nizvodno
— uz potok Željeznicu — nalazi se veliko troskovište, gdje je djelovala jedna veća
officina ferraria1. Manji pogoni su djelovali i niz Sanu, u Donjoj Sanici, Kijevu,
Sasini, Šehovcima; jedan u Staroj Rijeci između Starog Majdana i Ljubije, i drugi2.
Bogata rudišta željezne rude ležala su oko Ljubije i Stare Rijeke, koja su još i danas
aktivna. Ovaj rudarski revir oko Ljubije razdvaja južne ferarije (Stari Majdan)
od sjevernih (Japra). I jedne i druge su glavninu rudače dobijale iz Ijubijskih majdana
(kopova) tzv. Majdanske planine. Rudišta je bilo i u drugim (manjim) rudnicima
u širokom prostoru između planinskih masiva Grmeča i Kozare. Talionice oko
Prijedora su se, sirovinom, vjerojatno, snabdijevale iz Tomašice, istočno od Sane3,
a one južno od Sanskog Mosta (Kozica, Kijevo, Sasina i druge) iz rudišta planine
Behremaginice.
U području oko Sanskog Mosta evidentirana su brojna rimskodobna naselja»
najčešće u samoj dolini Sane, uz rimsku komunikaciju, koja je tim pra