Iz Livna i naselja u polju, Lištana, Donjih Rujana, Podgradine, Bastasa, VašaTovina, Malih Kablića, Suhače, Vidoša i drugih, potječe veći broj natpisa na kojima
prevladavaju domaći antroponimi: Bato (Grkovci, Lištani, Kablići, Livno), Beusas
(Grkovci, Livno), Carvius (Kablići), Lavo (Lištani), Litus (Livno), Paiio (Suhača),
Pinnesl (Livno), Piator (Vašarovine, Kablići, Suhača), Titus (Kablići, Livno),
Varro (Livno) i Zunus (Livno), većinom imena koja smo upoznali i na Glamočkom
polju68. U navedenim i M drugim naseljima (kao u Strupniću pored samog puta
Lištani—Halapić) evidentirani su i tragovi naselja69. Najveća aglomeracija stanovništva na ovome Polju bila je, sudeći po nalazima, oko Livna i susjedne Suhače.
No, da je centar municipija i bio u Livnu, onda to ne bi bila Pelva70.
I Livanjsko je polje kao i Glamočko, bilo dobro naseljeno u predrimsko doba.
Evidentirana je čak 41 gradina, od kojih su neke (njih desetak) bile neko vrijeme
korištene i u rimsko doba (Grkovci, Bastasi, Vašarovine, Potočani, Vidoši, Pod
„radina, Lištani, Rujani i Gubin)71.
I na Livanjskom polju dugo su dominirala domaća božanstva Silvan i Dijana,
a uz njih i, nimfe. I dok Silvan sam ili sa svojim pratilicama dolazi šest puta72, predstavnici rimskog panteona su potvrđeni tri puta, po jednom Jupiter, Apolon i Herkul73. I posmrtni ritus je identičan s onim na Glamočkom polju, samo što se ovdje
sačuvalo mnogo vise kamenih urni, uglavnom poklopaca, od kojih su brojne s
natpisima. Sudeći po gentilicijima Aelius i Aurelius, te urne spadaju u 2. i 3. st.
naše ere74.
U kasnoj antici je i na Livanjskom polju bilo podignuto nekoliko crkava bazilikalnog tipa (Bastasi, Podgradina, Suhača, Donji Rujani i Lištani), ali nijedna
od njih nije istražena75. Istom vremenu pripadaju i utvrdeni refugiji u Bastasima
68
K. Patsch, GZM XVIII, 1906, 180. Antroponimi s Livanjskog polja: lato Nepotis (Suhača,
Sporn. 88, 125), Messia (D. Rujani, GZM XVIII, 1906,168), Prevo Masiopiae (Prisap, GZM XLIII,
1931, 20 = n. s. VI, 1951, 57, bilj. 14 = A. i J. Šašel, ILJug. I, br. 170), Primus Vepi (Bastasi,
Spom. 88, 122), Seio (Suhača, Sporn. 88,124), Surio (Vidoši, GZM XVIII, 1906, 178; Odžak, Sporn.
77, 20 i Livno, GZM XLVI, 1934, 20) i drugi. Surio je izvedenica od Sums, a po G. Alföldy, Die
Personennamen, 303 je semitskog porijekla: vrlo je prošireno kod Kelta i Tračana, a takoder i u
D a l m a c i j i k o d d o m a ć i h . J a v l ja s e i n a G l a m o č k o m p o l j u , I. B o j a n o v s k i , G Z M ( A ) , n . s . 3 7 ,
. 1982, 21, 23 (Sum), Vrba.
69
K. Patsch, GZM XVIII, 1906, 167—180. Supstrukcije naselja nalaze se u Donjim Rujanima, Podgradini, Strupniću (si. 18), Čelebiću, Vašarovinama, Suhači, Lipi, Livnu i Vidošima.
Iz Suhače je i cigla Artoriana, CIL III 10183, 10 c.
70
Pelva je ležala na cesti (Itin. Ant.j: Salona — Pelva — Salviae, koja nije išla preko Livna.
V. bilj. 58 i 59. Između Strupnića i Halapića (Salviae) obilježena je miljokazima.
71
V. i bilj. 1. Navodno su 1981. g. i na Rimčevoj gradini u Lištanima otkriveni rimski zidovi
u malteru (podatak V. Atanacković-Salčić). Taj fakat potvrđuje i A. Benac, 1985, 131, t. c.
7
2
M. Zaninović, 1967, 40. Usp. D. Rendić-Miočević 1955, nav. u bilj. 29.
7
3
Ibidem. /. o. m. s. (Prisap, GZM XVÏII, 1906, 171, si. 19), Apollini pio sancto s(acrum)
(Podgradina, ibidem, 168, si. 16), Herculi s(acrum) (Grkovci, GZM n. s. VI, 1951, 302). V. ovdje
bilj. 80.
71
M. Zaninović, 1967, 31, ukupno 19 urni (Lištani, Suhača, Prisap, Vašarovine, Mali
Kablići, Livno, Vidoši). Na 13 spomenika se nalaze natpisi, sve s domaćim imenima (Seio, lato,
Prevo i dr.), medu kojima su i neki Aelii, te jedan Aurelius. Česti su i cipusi, bogato ukrašeni s
likom Atisa ili Genija smrti, tako Gubin i Lipa, GZM XVIII, 1906, 165—166; Grkovci, ibidem,
163; D. Rujani, GZM XVIII, 1906, 168; Livno, GZM XXIV, 1912, 283 = 1930, 160; Prisap, GZM
XL1II, 1931!, 19; Grborezi, Naše starine, VIII, 1962, 115. Atis (Attis) je prikazan na cipusima (cippus) iz Lipe, Prisàpa (Vašarovine) i Grboreza.
75
I. Bojanovski, Livanjsko polje u kasnoantiČko doba, Zbornik I, AD BiH, Sarajevo
1983, 179—190, posebno 186—187. Po nalazima iz 1981. sudeći, jedna je bazilika bila i u Lištanima, v. bilj. 67. i 71, a druga u Pothumu, otkrivena 1987, v. str. 226, bilj, 57.
246
(Gradina na vrelu Bastašice), Gradac u Potočanima, Tabija u Podgradini, Gradini
u Vidošima i Gradina u Grkovcima76. Svi su ovi objekti građeni na delmatskirr
predrimskim gradinama. Znatan broj refugija ukazuje na dobru naseljenost
polJE i u 5. i 6. st. Neka su naselja pod zaštitom refugija preživjela i veliku seobu
narodi i tihim načinom života i dalje postojala uz bok novih došljaka Hrvata
(Konst Porf., Gl. 30)77.
Iz ovog paralelnog prikaza dvaju polja vidi se gotovo jednak razvitak obaju
polja, pa se stoga ne bi smjela isključiti mogućnost da su Livanjsko i Glamočko
polje kao jedinstvena civitas peregrinorum, dakle etnički homogeno delmatsko
podrucje, i u rimsko doba sačinjavala jedinstvenu administrativnu oblast (ista im
je onomastika, isti kult, umjetnost i epihorski način života). S time je u
skladu i spori procès romanizacije Livanjskog polja, čiji su stanovnici također dugo
ostali peregrini — sve do Hadrijana {Aelii), odnosno Karakale (Aurelii)78.
Najjače ipak uporište za takvu tezu vidimo u tome što se u aktima 2. crkvenog
sabora u Saloni 533. g. spominju municipium Equitinum (Aequum) i municipium
Salviaticum (Salvium), dok Pelvi ni tada nema spomena79. Tada su novoosnovanoj
biškupiji u Ludrumu (Biskupija kod Knina?) bile dodijeljene crkvenežupe (parochiaë)
u četiri susjedna municipija: Magnioticum (mun. Magnum kod Drniša), Equitinum
(mun. Aequum kod Sinja), mun. Sarziaticum (dolina Unca?) i mun. Salviaticum
(Salvium u Vrbi)80 Da je postojao mun. Pelva, i on bi se, već zbog svog položaja,
morao u ovom kontekstu spominjati.
Kada je, dakle, u pitanju municipalitet Pelve, i danas je aktuelan Hirschfeldov
sud: „. . . sed Pelva num rem publicam habuerit mihi valde dubium est" (CIL III
13982). Potrebno je istaći da