XII GORNJE
PODRINJE
(Municipium S . . . ?)
U području koje se proteže južno od kanjona Prače, a s obje strane Drine.
do granica Pljevalja, malo je epigrafskih nalaza (Sopotnica, Goražde, Ustikolina,
Miljevina južno, a Vrbica istočno od Foče). Obično se zato u stručnoj literaturi
Gornje Podrinje (Goražde, Ustikolina i Foča) arondira teritoriju municipaliteta
u Rogatici (col. Ris . . -)·1 To bi značilo da je upravno-politička oblast iz Rogatice
kontrolirala cijelo Podrinje izraeđu planina Romanije, Jahorine i Treskavice, na
sjeverozapadu, i planinskog vijenca Zelengora, Maglić i Lebršnik, na jugu, iako
je Gornje Podrinje reljefom terena oštro izdvojeno od rogatičke kotline na sjeveru,
što je moralo imati konsekvencija i na etničko-upravnu podjelu.2 Stoga je najvjerojatnije da je u antici Gornje Podrinje sačinjavalo zasebnu civitas, kao i u srednjem vijeku, ili je bilo dio municipija u Kominima kod Pljevalja (Municipium S . . .),
s kojim dolina gornje Drine sačinjava prirodnu geografsku cjelinu, na istoku zatvorenu Pivskim planinama, Ljubišnom i Kovačem, na zapadu Jahorinom, Treskavicom, Lelijom i Zelengorom, a na jugu Volujkom, Maglićem i Lebršnikom, dakle
od izvorišta Sutjeske na jugu pa do ušća Prače i Lima na sjeveru. Toj su upravnoj
oblasti pripadale i doline Cehotine, Drinine desne, te Kolune i Bistrice, njenih
lijevih pritoka.
Prema oskudnira izvorima, to bi područje u predrimsko doba pripadalo plemenskom savezu Pirusta, koje Ptolemej ubraja među civitates istočne Dalmacije.
Strabon ih smatra jednim od moćnijih pononskih plemena.3 Sva je prilika da su
kao takvi zauzimali i prostranije područje. Skupa s Desitijatima borili su se do kraja
protiv Rimljana i posljednji bili poraženi u Batonovom ustanku 6—9. g. n. e. Sudeći
po tome bili su jugoistočni susjedi Desitijata. To što su bili posljednji pokoreni,
ukazivalo bi da je njihovo područje bilo teže pristupačno. U izravni kontakt s RimIjanima došli su poč. 54. g. st. e., kada je Gaj Iulije Cezar morao u južnom Iliriku
1
G. Alföldy, Dalmatien, 154. J. J. Wilkes, Dalmatia, 281. M. Pavan, Ricerche, 200.
Za analogiju neka posluži srednji vijek, kada je upravo kanjon Prače bio granična linija
izsmeđu državina Kosača na jugu i Pavlovica na sjeveru, obiju skoro hermetički zatvorenih i gorskim
zastorima. Moguće prelaze čuvali su utvrđeni gradovi, da navedemo samo gradove Pavlovica:
Vratar, Ključevac, Hrtar, Brodar, Miševina, Borač, Pavlovac, Pale, Hodidjed i Sarajevo.
3
Pyrissaioï! (App. 111. 16), Peiroustai (Strab. VII 5, 3) i Piroustai (Ptol. II 16, 5). Plinije·
III 143, ne spominje ih, jer u carsko doba vise nisu postojali kao cjelovita plemenska zajednica·
2
204
intervenirati da primiri buntovne Piruste (Bell. Gall. V, c. 1—2) .Prve kontakte
s Rimljanima imali su još u vrijeme 3. ilirskog rata (167. g. st. e.).4
Poslije sloma Ilira 9. god. η. e. Rimljani su prostrano plemensko podruqje Pirusta
(Pirustae Caes. B. G, V 1; Perustae Veil. II, 115; Peiroustai Strab. VII 5, 3 i Piroustai Ptol. II 16, 5) razdijelili u vise dijelova. Kasnije su jedan dio pripadnika ovoga
plemena i preselili (deportirali?) u Daciju, gdje se oko Ampeluma spominju kao
rudari u rudnicima zlata.5 Na osnovu Plinijevih i Ptolemejevih podataka,6 G. Alföldy smatra da su se u carsko doba u Dalmaciji, u okviru naronitanskog konventa, razvile njihove tri peregrinske civitates: Skirtones (Plinijevi Scirtarï) u sjevernoj Albaniji, Cerauni u brdovitom dijelu Albanije i Crne Gore, te u gornjim
tokovima Lima i Tare, i Siculotae oko Pljevalja,7 gdje se kasnije javlja m(unicipium)
S(iculotarum1). Po Pliniju su najbrojniji bili Scirtari, sa 72 dekurije, dok su Cerauni
i Sikulote brojili samo po 24 dekurije, što je relativno malo za široko područje koje
su zauzimali. Moguće je to i bio razlog za naseljavanje Delmata u ovaj kraj.
Po našem mišljenju, peregninskoj civitas Siculotarum odgovaralo^bi područje riječnih dolina Ćehotine i gornje Drine sa pritocima — kao jedinstvena
teritorijalna i plemenska civitas8.
Sudecï, pak, po nekim onomastičkim pojavama, kao što su dvočlana imenska
formula i neka srednjodalmatinska osobna imena, u to su područje kasnije naseljeni
i dijelovi Delmata iz šire okolice Salone (po Alföldyju Siculi: Siculotae?)i Ridera,
vjerojatno da bi se popunila praznina zbog prorijeđenosti stanovništva (najprije
u ratu, a kasnije i seobom u Daciju)9. Za upravno jedinstvo gornjeg Podrinja i
doline Cehotine nema ni pisanih ni epigrafskih potvrda, ali bi u prilog takve teze
govorilo prirodno jedinstvo doline Cehotine s gornjim Podrinjem, a također i tipološka i stilska podudarnost nadgrobnih spomenika10, te neke druge indikacije.
Jedinstvenost, u prvom redu kulturnu, ovog područja potvrđuju i podaci zasad
vrlo ograničenih istraživanja prethistorijskih grobova (tumula)11.
Neki su autori u gornje Podrinje locirali Glindicione (Giinditiones Plin. III
143, sa 44 dekurije), ali bi se s vise vjerojatnosti oni mogli smjestiti nešto jugozapadTT i Perustae Veil. II, 115. Ο sjedištima Pirusta D. i M. Garašanin, ICG, I 1967 96—97·
«;SMi Patcsh> Narona, 24, i C. Patsch, Herzegowina, 85. G. Alföldy, Dalmatien, 56. dd. J. J.
Wilkes, Dalmatia, 174. d. Cfr. Caesar bell. Gall. b