Iz navedenog, ograničeno sačuvanog domavijanskog otiomastika, vidi se da
je stanovništvo Domavije bilo heterogeno, rekli bismo kozmopolitsko — Rimljani,
romanizirani Grci i drugi Orijentalci, domaći i drugi.
Iz kasnog 3. ili 4. st., dakle iz vremena kada vise nema municipalnih natpisa
Domavije, potječu nadgrobni spomenici s imenima Severinus Veteranus i majka
mu Temantia,™ pa već spomenuti Aurelii iz Kržave. Neke riječi i izrazi s ovog natpisa, kao dicit, quiescere, aeterna sedes, ukazuju na prve pojave kršćanstva na ovom
području.63 Vjerojatno nešto kasnijem vremenu pripada i natpis iz Mihaljevića
(Aurelia Marcellina, WM VIII, 109). Uz numizmatičke nalaze, to su i jedini dokumenti iz 4. st.
Direktnih potvrda ο robovima nema, ali zato susrećemo osobe libertinskog
porijekla, kao što je već spomenuta Catilia Tryphena, koja je svome mužu Juliju
Atiku, također nekadašnjem robu, u brak dovela sina Marka Katilija Maksima
(CIL III 12722 = AEM XVI, 126). Libertinskog, odnosno robovskog porijekla
očito su i Caminia Eutychia, njen suprug Caminius Hermes i njihov sin Hermenianus (CIL III 12742 = 8364).64 Ο socijalnim odnosima snažno govore i neki elementi
posmrtnog kulta na nekropolama Domavije.65
Svi votivni spomenici pripadaju bogovima rimskog panteona. Najviše ih je
posvećeno I(ovi) o(ptimo) m{aximo), a po jedan /. o. m. Cap . . . i I. o. m. Co(ho)rtali.
Po jedna je posveta upućena Jupitru i Iunini Reginae, odnosno Jupitru i Genio loci.66
Jedan žrtvenik je podignut i u počast Dianae Augustae (CIL III 12723). Prisustvo
Grka i Orijentalaca potvrduje i kult Sabazija.87 Napokon, kod ulaza u kuriju je
pronađena i brončana statueta Venere.68 Posveta domaćim božanstvima nema,
jer je utjecaj domaćih u pogonima argentarija očito bio neznatan. To potvrduje
i mali broj domaćih imena na natpisima.
Ο vezama Domavije sa drugim centrima postoji malo epigrafskih potvrda.
Na takve veze upućuje natpis prokuratora (?) argentariarum Delmaticarum, čiji
je sin bio dekurion u Sirmiju (CIL III 12740). Jedan natpis iz Timacum Minus u
Gornjoj Meziji govori ο oporuci izvjesnog Dasija Elija (Dassius AeliuS), umrlog
u Domaviji, nasljedniku Eniju.69 Objašnjavajući pojavu dva veća susjedna naselja — onih u Skelanima i u Domaviji, Patsch je na osnovu natpisa iz Studenice u
Srbiji dokazivao da je Domavija u rano carsko doba bila samo vicus (CIL III 8291 :
mag[ister1] Dom[avia!}). Medutim, i zbog udaljenosti ovih dvaju mjesta, a napose
zbog nesigurnosti Patscheve rekonstrukcije (mag[isterl] Dom[avialf), ovo tumačenje se mora uzeti s velikom rezervom, što je već naglasio i Hirschfeld (fortasse).70
Ne može se prihvatiti ni dopuna M. Aurel. Felicianus dec. mun. D. (C1L III 8297,
Sočanica na Kosovu) u mun. D{omavianum), jer se taj natpis očito odnosi na mun.
DD. u samoj Sočanici.71
Ο iiitenzivnim vezama Domavije sa glavnim gradom Donje Panonije Sirmiumom vise od epigrafskih potvrda govore arheološki nalazi, a napose tipološka
analiza nadgrobnih i drugih spomenika, ο čemu je bilo govora i na drugom mjestu.72
Još od početka rimskog prisustva u Panoniji, Sirmium je na cijelo Podrinje vršio
veliki kulturni utjecaj. Zapravo svi su poticaji, kako kulturni tako i ekonomski,
dolazili iz Sirmija, što lijepo ilustrira i Amijan Marcelin (XXI 10, 2) kada ističe:
Sirmium, mater urbium magna et populosa. Taj utjecaj dolazi do izražaja i na epigrafskom materijalu — onomastika, kultovi, sepulkralna umjetnost, simboli, ukrasi
itd., ali i kroz žive trgovačke i društvene odnose.
Domavija je, dakle, bila vrlo značajan centar rimskog rudarstva u istočnoj
Dalmaciji (argentariae Delmaticae) i jugoistočnoj Panoniji (argentariae Pannoni-cae).
Njena uloga kao jakog proizvođačkog metalurškog centra ojačala je u toku
Markomanskih ratova (177—180) i nešto prije, u vrijeme Marka Aurelija, koji
jeobjedinio svapanonskai dalmatinska we/a/Za i njihovu proizvodnju, iu njih uveo
carsku prokuratelu. Najveći se dio natpisa iz Domavije i njene regije odnosi na
careve i prokuratore carskih (fiskalnih) rudnika i oficina-talionica. Rijetki domoroci potječu uglavnom iz 3. st. Njihova uloga nije bila velika. Nije nam se sačuvao
nijedan natpis sa spomenom i imenom nekog dekuriona, pa stoga nema elemenata
ni za raspravu ο etničkom sastavu gradskog vijeća (ordo), ali ne bi trebalo sumnjati
da su u njemu učestvovali i domoroci s gradanskim pravima, jcr su se i oni, bez
sumnje, već od početka bili uključili u rad rudnika i talionica. Konkretnih dokaza
o rudarenju i taljenju ruda u predrimsko doba takoder nema, ali je to sasvim realno
pretpostaviti.73 O eventualnoj propasti rudarske djelatnosti, pa i same Domavije,
mogu se navesti samo pretpostavke. Rudnici su, sudeći po izvorima, prestali organizirano djelovati negdje u drugoj polovici 4. st. Vjerojatno da ta djelatnost ipak
nije nikada potpuno zamrla, nego je radila za lokalne i regionalne potrebe, da se
opet obnovi u kasnijem srednjem vijeku.
02
I. Bojanovski, rad nav. u bilj. 53 (1982), 142, Bratunac.
A. i J. Šašel, ILJug. II, br. 619 A, v. bilj. 51 i 55.
64
CIL III 12742: D. M. Camini(a)e coniugi, vix(tt) an(nos) L, Cam(inius) Hermes maritits
et Her metianusfil(ius) eiuspos(uerunt) et sibi. = C. Patsch, AE M, X VI, 140. i W MBH, V, 1897, 239.
65
V. radove M. Baum i D. Srejovića u bilj. 44.
66
/. O. M., GZM XL1I, 1930, 162; Č1G VI, 103 i Spom. 77, 12. IOM CAP, Spom. 93, 145.
IOM Co(ho)rtali iz Divića, GZM LIU, 1941, 3—4. IOM et Genio loci, GZM 111, 1891, 4 i IOM
et Iunoni Reginae CIL III, 12725.
67
V. Paškvalin, Bronzana votivna ruka iz Sasa, GZM (A), n. s. XV—XVI, 1960—6ö,
203—209, si. 1.
08
Vidi bilj. 48.
" S. Dušanić, Dve stele iz Srbije, Zbornik Nar. muzeja, VIII, Beograd 1975, 137. I s t i