raloškom, etnografsko-etnološkom i folklornom) punih stotinu godina. Rezultati
istraživanja, koja su i na arheološkom planu imala mnogo širi dijapazon od samog
proučavanja antike, objavljivani su, počevši od 1889 g., u godišnjacima Glasnika
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, a paralelno i u WM BH I—XIII (1893—
1916) na njemačkom jeziku. Iako sva ta istraživanja nisu (uvijek) bila sistematskog
karaktera, da bismo ih ponekad mogli tretirati kao akcidentalna i spasavalačka,
njihovi nam rezultati daju dobru i čvrstu osnovu za dalja proučavanja Bosne i
Hercegovine kroz sve kulturne epohe. Uostalom, tada je još i sama arheologija
bila, tako rekući, u povojima. Nag li su joj razvitak dala tek Schliemannova iskopavanja Mikene i Troje i Fiorellijeva u Pompejima. U sklopu tih svjetskih kretanja
počinje razvitak arheologije i kod nas, u Bosni i Hercegovini, i općenito u našoj
zemlji, s naglaskom upravo na antičkim istraživanjima, tako da su izvjesnu stagnaciju doživjela istom nakon 1. svjetskog rata. ,
U novije doba, nakon oslobođenja, situacija se popravila, ali i u mnogo čemu
izmijenila. Osnovan je niz zavičajnih muzeja u većim gradovima u pokrajini (Banja
Luka, Tuzla, Bihać, Mostar), a u najnovije vrijeme i u manjim centrima (Bosanska
Gradiška, Bosanski Novi, Prijedor, Doboj, Travnik, Srebrenica, Trebinje, Livno
i dr.)· Manjih zbirki ima i u privatnom ^vlasništvu (samostani, manastiri, škole),
a takoder i uz iskopine na Mogorjelu (Čapljina) i Gračinama (Ljubuški). Mreži
muzejskih ustanova, kojoj je zadatak da arheološka i druga nalazišta istražuje,
a nalaze čuva, izlaže i naučno obrađuje, pridružio se i Zavod za zaštitu spomenika
kulture Bosne i Hercegovine u Sarajevu, s područnim zavodima u Mostaru, Banjoj
Luci i Tuzli, kao ustanova posebnog profila, upravnog i konzervatorskog karaktera. Rezultati značajnog napretka arheoloških disciplina ogledaju se i u činjenici
što danas u Republici izlazi čak sedam stručnih časopisa (Sarajevo 3, Banja Luka,
Tuzla, Mostar i Trebinje).
Jedno od prvih istraženih nalazišta iz carskog doba bio je rudarski grad Domavia u Gradini kraj Sasa, nedaleko od Srebrenice. U toku nekoliko godina otkopani
su značajni ostaci urbane aglomeracije. Veliku vrijednost imali su i bogati pokretni nalazi s većim brojem natpisa. Istraživanja je objavio rudarski inžinjer i vrstan
arheolog V. Radimsky (GZM 1891, 1892, 1894 = WM BH I, IV).
Uspješno započeta istraživanja nastavljena su nekad s manje, nekad s vise
intenziteta do današnjih dana. Istražene su brojne zgrade i vile, utvrde i hramovi;
crkve i putovi. Prikupljen je i bogat fond pokretnog arheološkog materijala, koji
danas ispunja bogate zbirke naših muzeja, vrlo značajan za upoznavanje (i proučavanje) materijalne i duhovne kulture toga doba (razne vrste keramike, ravno
i šuplje staklo raznolikih formi, metalni predmeti od bakra, bronze i željeza, kao
Što su nakit, oruđe, oružje, sitna plastika, razni okov itd.). Česti su i predmeti od
srebra i zlata (nakit i novae), a u građevinskim ejelinama arhitektonski elementi
i mozaici, te veliki broj natpisa, koji su omogućili da upoznamo mnoge ličnosti
koje spominjemo i u ovoj knjizi.
Jedno od značajnijih nalazišta iz toga doba su i japodske nekropole kod Bihaća,
od kojih je najveća na Jezerinama u Pritoci sa 551 grobom (223 su skeletna i 298
spaljenih u urnama), koje je takoder iskopao V. Radimsky (GZM 1892, 301;
1893, 37, 237, 369, 575; 1894, 697). Bogatstvo grobnih priloga i dobra dokumentacija omogućili su izradu sinteze ο kulturi protohistorijskih Japoda i ο njihovu
posmrtnom kultu od početka latena do kraja 1. st. n. e. (Z. Marié, GZM 1968,
5 ss.).
Prvih desetak godina istražen je veći broj relevantnih nalazišta, što je mnogo
doprinijelo upoznavanju antičkog doba u nas, a napose rimske arhitekture. Naj16
više se radilo u Hercegovini, gdje je istraženo prostrano nalazište rimskog grada u
Stôcu (Diluntum), jedne od najstarijih urbanih aglomeracija u provinciji Dalmaciji.
Istraživanja je obavio Ć. Truhelka (GZM 1892, 350), a dovršio F. Fiala (GZM
1893» 511 i 1895, 370), koji je djelomično istražio i značajno utvrđenje u Posuškom
Gradcu, koje je kasnije preraslo u naselje (GZM 1893, 145, 511, usp. F. Fiala-C.
patsch, WM BH III 1895, 257). U Potocima kod Mostara djelomično je istražen
mitrej sa tragovima naselja (V. Radimsky, GZM 1890, 337). Istraženi su i obiekti na Dračevici („Varoš") u Donjim Radišićima (Ljubuški), u Grudama i Proboju (F. Fiala, GZM 1893, 524), te manji dijelovi prostranog, danas već iskrčenog
naselja u Vitini, koje je, čini se, pripadalo Tiberijevim veteranima^(Ć. Truhelka,
GZM 1893, 673). Tih su godina i u Bosni istražena nalazišta u Šipragama i Podbrđu u dolini Vrbanje (V. Radimsky, GZM 1892, 75), Crkvina na Usori (Doboj)
s natpisima koji su se odnosili na rimski castrum u Doboju (isti, 1891, 1892); u
Zenici (Ć. Truhelka, GZM 1892, 340) i u dolini Lašve, u Malom Mošunju (isti,
GZM 1893, 685). Istražene su i rimske zgrade u Laktašima, u blizini sumpornog
vrela (I. Kellner, GZM 1890, 55) i u Novom Šeheru (T. Dragičević, GZM
1896, 423) Među najznačanije pothvate, koje je dalo dobre rezultate, bilo je istraživanje banjskog lječilišta na Ilidži kod Sarajeva {Aquae S . ..), koje nije dovršeno
(I. Kellner, GZM 1895, 161).
Da se radilo po dobro postavljenom planu, vidi se i po tome što su u toj ranoj
fazi temeljitije rekognoscirana i tri u rimsko doba napredna šira područja: Bišće
polje kod Mostara, visoravan Rakitno i dolina Sane s brojnim antičkim naseljima.
Sve tri studije su do danas ostale temeljne za poznavanje tih regiona u rimsko doba
(V. Radimsky, GZM 1891, 159, 413 i 431). Time je Radimsky postao utemeljitelj arheološke topografije u Bosni i Hercegovini. Od njegovih mnogobrojnih topografskih radova ovdje éemo spomenuti i njegov rad ο prethistorijskoj i rimskoj
topografiji Duvanjskog polja (GZM 1894, 283), kao i njegov Arheološki leksikon
Bosne i Hercegovine, koji je ostao u rukopisu. Po svom opusu, V. Radimsky
spada među vodeće arheologe naše arheološke znanosti. Zahvaljujući upravo njemu,
Ć Truhelki i nekolicini drugih, već su tada inventarizirani brojni arheološki spomenici svih epoha i tako spašeni od zaborava.^
Druga faza antičkih istraživanja, koja je trajala do kraja 1. svjetskog rata,
karakteristična je po nastojanjima da se saznanja iz prve faze što vise prodube i
prošire, sve u stilu tadašnje evropske, prvenstveno njemačke, klasične arheologije.
Κ. Patsch, vrsni epigraf Mommsenove škole, usmjerio je svu pažnju na dublju
interpretaciju dotadašnjih otkrića i epigrafske podatke što ih je proširio na cijelu
pokrajinu. Njegove su nas interpretacije uvele u dublje poznavanje etničkih, političkih, dr uštvenih i kulturnih (vjerskih) prilika u antičkoj Bosni i Hercegovini. U
njegovo su vrijeme istražena i neka veća nalazišta: mitrej u Konjicu (K. Patsch,
GZM 1897), rimska urbana aglomeracija u Duvnu (GZM 1904) i objekti na Mogorjelu kod Čapljine (istraženi 1899—1903). Na žalost, Patsch nije nikada objavio
izvještaj ο iskopavanjima na Mogorjelu, a za centralni objekt u Duvnu je smatrao
d
a je forum rimskog Delminija, dok je predrimski Delminium smjestio na ilirsku
gradinu Lib u Borcanima, oko 9 km istočnije od Duvna. Iskopavanja mitreja u
Konjicu dala su značajne naučne i muzeološke rezultate, jer je otkopano svetište
s
reljefnim slikama tauroktonije i zajedničke ritualne gozbe mista (grč. mystai,
posvećeni u misterije), što je dalo i novih elemenata za dublja proučavanja mitncke teogonije i eshatologije. K. Patsch je epigrafska proučavanja proširio i na
juzne dijelove Hrvatske (Imotsko polje, Narona, Lika i kninsko područje). Rezul17