Naime, ako je sve predestinirano i mi nemamo nikakav utjecaj, onda je logično zaključiti da je i naše samouništenje već određeno, a samim time i opravdano. Također, Hume tvrdi da svojim samouništenjem ne činimo povredu društvu u cjelini, jer nema bitne razlike u tome makne li se čovjek iz zatvorene prostorije i ode na zrak ili počini samoubojstvo – naše odsustvo ili prisustvo nije bitno u široj slici kozmosa. Dakle, nismo napravili nikakvu štetu cjelini pa samim time niti velik grijeh.
Drugi porok protiv vlastite tjelesnosti Kant žestoko osuđuje, ustupajući tako mjesto srednjovjekovnom poimanju ljudskog tijela. Nepodržavanje koju on iznosi prema bludnosti dio je njegove teorije da čovjek mora djelovati prema moralnom zakonu čiji dio nije ono animalno u njemu. Međutim, Kant naprosto nanovo iznosi misli Tome Akvinskog koji kaže da je spolno općenje opravdano samo u granicama svoje svrhe, odnosno, samo ako nakon njega nužno slijedi i rađanje ili produženje ljudske vrste kao svrhe tijela. Ovdje Toma ide mnogo dalje od Kanta. On navodi da također moraju biti ispunjeni još neki uvjeti da bi ovakvo općenje bilo opravdano, a to je brak te obostrano sudjelovanje u odgajanju djeteta.
Nakon ovih kategoričnih misli, podsjetila bih na temeljnu misao Aristotelove etike, a to je da svaki čovjek teži postići sreću ili blaženstvo na ovome svijetu. Paralelno s tom težnjom, kao zadanim ciljem, pojavljuju se naslade. Dakle, naslade se usputne posljedice ili nuspojave blaženstva, ako same sebi nisu cilj već se usput događaju. Ako su dio blaženstva, što smatramo nečim savršenim, nisu li onda i naslade apsolutno opravdane?
Nadalje, vratila bih se i na jedan dio Kantovog stava o samouništenju te ga primijenila i na porok bludnosti. Ako dvoje upotrebljava vlastita spolna svojstva bez cilja produženja vrste, oni ne štete društvu ništa više od samouništenja. Zato što, gledano samo sa strane utjecaja na cjelokupno čovječanstvo, spolno općenje bez začeća, narušava održanje ljudske vrste te se može shvatiti i u smislu da je društvo u cjelini izgubilo mogućeg pojedinca koji bi tvorio veću cjelinu. Kod samoubojstva također se događa gubitak pojedinca, ali se tu ne narušava samo održanje ljudske vrste, već se treba uzeti u obzir i da je ta osoba već imala, u većoj ili manjoj mjeri, posebni utjecaj na cjelinu samom svojim postojanjem, što kod prvog poroka nije slučaj.
Da zaključim, Immanuel Kant je svoje stavove prema samouništenju i bludnosti temeljio na tome kako se oni odnose kako prema tijelu, tako i prema moralnom zakonu u čovjeku, ali analizom njegove teorije nailazimo na pregršt problema i nejasnoća. I iz toga smatram da nije realno upadati u dihotomiju i ponovno jednoznačno odvajati životinjske i ljudske naravi u čovjeku, već ih sagledati kao cjelinu, odnosno njihovo djelovanje i međudjelovanje te u kojoj mjeri one utječu na pojedine aspekte života kao individue i života kao zajedništva s drugima.
Mia Salopek