IZABRANI RADOVI NAŠIH UČENIKA
Filozofski esej: TJELESNOST
Tjelesnost je jedna od filozofskih tematika koja je jednako aktualna danas kao i prije nekoliko tisuća godina. Postoje razne oprečne filozofske misli vezane za tjelesnost i posebice ljudsko tijelo, ali vjerojatno su zanimljivije one iz perioda novovjekovne filozofije, kada se tjelesnost nakon antike ponovno pojavljuje na filozofskoj pozornici. Kao početnu točku rasprave uzmimo Immanuela Kanta, filozofa klasičnog njemačkog idealizma, koji u svom djelu ˝Metafizika čudoređa˝ progovara o neispravnim, odnosno nemoralnim upotrebama ljudskog tijela.
Prije same razrade teme, bitno je shvatiti Kantov pogled na čovjeka. Dakle, Kant tvrdi kako čovjekom vlada prirodni zakon iznad njega i moralni zakon u njemu, odnosno njegova narav koja ga čini različitim od ostalih životinja. Moralni zakon u njemu nosi klicu slobode, koju čovjek može prepoznati u glasu savjesti što mu iznutra signalizira opravdanost njegovih legalnih i moralnih radnji. I upravo je to ta granica, između animalnosti i ljudskosti, koju on razrađuje u svojoj temi o dva poroka, samoubojstvu i bludnosti, kao najvažnijim momentima kod zlouporabe vlastitog tijela.
Prije same razrade teme, bitno je shvatiti Kantov pogled na čovjeka. Dakle, Kant tvrdi kako čovjekom vlada prirodni zakon iznad njega i moralni zakon u njemu, odnosno njegova narav koja ga čini različitim od ostalih životinja
Moralni zakon u njemu nosi klicu slobode, koju čovjek može prepoznati u glasu savjesti što mu iznutra signalizira opravdanost njegovih legalnih i moralnih radnji. I upravo je to ta granica, između animalnosti i ljudskosti, koju on razrađuje u svojoj temi o dva poroka, samoubojstvu i bludnosti, kao najvažnijim momentima kod zlouporabe vlastitog tijela.
O samoubojstvu govori kao o donekle hrabrom činu, iako pritom uništavamo čovječanstvo u vlastitoj osobi, te ga smatra manjim grijehom negoli bludnost, koja je čisti kukavičluk jer se čovjek prezirno odriče svoje osobnosti rabeći je kao puko sredstvo za zadovoljenje životinjskih nagona. Ali ako se taj stav gleda sa strane već spomenutog moralnog zakona, nije li potpuno nemoralno uništiti baš ono najvrjednije u nama – mogućnost slobode.
S tog gledišta promatra i još jedan novovjekovni filozof, Baruch de Spinoza, koji zastupa mišljenje da je jedno od čovjekovih glavnih zadataka očuvanje bitka te da predodžba o našem uništenju ne može biti u nama te stoga i sam taj porok mora biti prouzrokovan vanjskim utjecajem, koji će nadjačati našu narav i njoj biti suprotan, a to ga čini protuprirodnim. S druge strane, Kantov najveći uzor, David Hume opravdava čin samoubojstva koristeći samu Spinozinu determinističku misao u tu svrhu.
35