Augustin | Page 13

Moja mama – djevojčica s druge strane ulice

Razdoblje nestašice namirnica, parnih i neparnih brojeva te odlaska u veliku kupovinu u Trst je započelo. Moja sedmogodišnja mama kao Titov pionir svečano daje prisegu i pjeva pjesmu o crvenoj marami koju, na moje veliko čuđenje, i dandanas zna napamet. Od cijele ceremonije njoj je najljepši dio bio kad su na kraju svi dobili hrenovku u lisnatom tijestu. Čovjek ponekad pamti stvarno besmislene sitnice. Ali, sve te sitnice ocrtavaju naš lik i čine naš život bogatijim. Ova djevojčica zna koliko je važna svaka sitnica za koju je potrebno puno strpljenja. Znala je svako jutro s mamom i sestrom stajati u redu satima kako bi kupile deterdžent za pranje rublja ili nekoliko naranči. Ona je svjesna nestašice, ali ništa neće pokvariti volju jedne djevojčice da učini sve kako bi ostatak svijeta barem malo približila vratima svoga stana. Zato se svakog dana družila vani sa svojim prijateljima. Budući da je parkiralište bilo prazno, poslužilo je kao odličan teren za gumi-gumi, rolanje, trčanje, igre hula-hupom i ratovanje

s djecom iz druge ulice. Moju mamu i njene prijateljice nitko nije mogao zaustaviti. Nisu se sramile plesati na kiši ili preskakivati vijaču. Bile su uvijek zajedno u haljinama, dokoljenicama i sjajnim cipelicama.

Moja mama imala je punu policu lutaka od Indijanke do Pipi Duge Čarape te pune ladice slikovnica. Obožavala je čitati pustolovine o djevojčici Maji i njezinom malom psu te Enciklopediju za djevojčice u kojoj su se mogli naći savjeti za pletenje, kuhanje i crtanje papirnatih lutkica. Njezini su roditelji naporno radili pa se mama morala brinuti za sebe i svoju sestru. Jedva je čekala ljeto da s obitelji otputuje na more ili u Trst gdje će napokon kupiti traperice o kojima svi pričaju i uživati u okruglim žvakaćim gumama raznih boja. Znala je da u odrasloj dobi neće morati stajati u redu za naranče, da susjed neće morati mijenjati svoju registraciju s 9 na 6 i obratno i da će imati vlastiti televizor, i to u boji, s jasnom i čistom slikom svijeta koji čeka samo nju.

Anja Sokol, 3. a

TEMA BROJA ŽENE U UMJETNOSTI

Ja – djevojčica modernog doba

I za kraj, priča koja još nije dobila svoj završetak, ali počinje u vrijeme koje nam nije toliko nepoznato, u vrijeme s kojim se i svakodnevno borimo. Tko će pobijediti? Ova djevojčica ne zna odgovor. No, zna da su danas ulice prazne, na njima se više ne čuje dječji smijeh. Ona zna da više nitko ne hoda bos i ne koristi pločice kako bi nešto zapisao. Zna da ljudi jure, da su djeca usamljena i da su parkirališta puna automobila. Ova djevojčica ne osjeti uzbuđenje kad kupi nove traperice ili zahvalnost kad dobije vrećicu naranči. Ova djevojčica je izgubljena, izgubljena u pričama koje su joj ispričale baka i mama i u svijetu koji je bez priče, bez pustolovine. Prijatelji su potražili

prijatelje na ekranima, dječaci svoju nogometnu ekipu na računalima, a ja tražim... i ne mogu pronaći. Ne mogu pronaći odgovor na pitanje o prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Kako će izgledati djevojčica sutrašnjice? Hoće li biti bezbrižna i slobodna ili hladna, ozbiljna i tužna? Bez obzira na prošlost ili budućnost, djevojčica će uvijek biti djevojčica s velikim srcem i pametnim očima, nježnim rukama i veselim osmijehom spremna da promijeni bar djelić ovog svijeta koji nam je ostao. Ona će jednoga dana postati žena, a onda majka koja će, bez obzira na okolnosti u kojima je odrasla, imati dovoljno snage da stvori novi život – novu nadu.

12