Moja baka – djevojčica bosih nogu
"Bili smo sirotinja, ali uvijek čista i uredna sirotinja", rečenica je koju mi baka često ponavlja kada ju zapitam o njezinu djetinjstvu. Priča počinje u vrijeme kad su žene nosile marame, plele košare, a djeca vodila krave na pašu i igrala se loncima. Baka je bila jako zaposlena djevojčica. Čupala je travu oko plota, pomagala mami oko kućanskih poslova, brinula se o mlađoj rodbini... U proljeće i ljeto u školu je išla bosa, baš kao i ostala djeca. U školi bi pisala na pločici i nije se morala brinuti hoće li je leđa boljeti od previše knjiga jer ih nije imala. Nakon škole s ostalom djecom često bi otišla na livadu pokraj ceste u nadi da će vidjeti barem jedan automobil. U to vrijeme promet nije bio baš razvijen. Tek svaka dva sata mogao si očekivati "moderno čudo" na četiri kotača. Čar je, naravno, bila u iščekivanju, u nadi da će baš pored tebe
projuriti jedan fićo. Baka nije imala puno igračaka. Iz Amerike rodbina joj je poslala jednu lutku, prvu i jedinu koju je imala.
Kako je vrijeme prolazilo, baka je rasla i mijenjala se te jednoga dana dobila ono što obilježava prelazak iz dječje u odraslu dob – svoju prvu mjesečnicu. Higijenski ulošci tada nisu postojali pa su žene krpama pokušavale upiti krv koja je često promočila. Krpe bi se u tajnosti i skrivene od muških pogleda iskuhavale i ponovno koristile. To je dokaz da je mjesečnica baki mogla samo stvarati probleme, pogotovo ako se i dalje osjećala kao dijete jer se zbog nespretnih "uložaka" nije mogla normalno igrati sa svojim prijateljima. O budućnosti nije previše razmišljala. Znala je samo da želi imati kućicu u cvijeću i topao krevetić, a ni cipele za proljeće ne bi bile naodmet.