Nešto posve drukčije, koje straši samo iz jednog razloga – novo je. I mobiteli su kada su izašli bili strašni, čudni. Ljudi su se bojali rukovati s njima. A sada.. Tko može jedan dan bez svojih pametnih telefona, iPhonea i drugih čuda 21. stoljeća?
Stefan Kaegi je ravnatelj Rimini Protokola što je projekt gdje se također pokušavaju osloboditi tradicionalnih formi. On smatra da je nužno izaći iz samog prostora kazališta. Stopiti teatar sa suvremenim svijetom, s tehnologijom i ustvari – realnosti. Kao primjer uzimamo REMOTE BERLIN što je predstava o umjetnoj inteligenciji koja se odvija na ulicama Berlina. Ona daje novu definiciju ''putujućoj kazališnoj trupi'' gdje kazalište, glumci i publika putuju nekim drugim prostorima. Van četiri zida ozvučenog prostora i iscenirane scenografije. No, Kaegi smatra da nisu samo nove forme to što kazalištu treba već i novi sadržaj i postavlja pitanje : ''Kako se osloboditi strukture kazališta?'' Je li to znači da se tradicionalno kazalište nužno mora napustiti? NE. To znači da se mora stvoriti neka interakcija između tradicije te novih potreba društva koje s pravom možemo nazvati tehnološkim društvom.
Na skupštini je govorio i ugledni gost Karel Bartak, voditelj Programa kultura Europske komisije koji je istaknuo da će financijski dio programa Kreativna Europa moći početi koristi tek od 2016. godine, no da će biti osigurana i bespovratna sredstva koja će moći koristiti i članovi Europske kazališne konvencije. Govorio je i o ciljevima programa kultura EK u poticanju prevođenja dramskih tekstova na engleski ili francuski, potrebi konsolidacije kazališta i audiovizualnih umjetnosti, te o naporima koja kazališta moraju uložiti u apliciranju u nove projekte, izgradnji nove publike i sticanju digniteta pred Europskim parlamentom.
Osobno smatram da je genijalna ideja okupljati europske redatelje, glumce, ravnatelje kazališta i cijelo tehničko osoblje da bi se govorilo o ovakvim problemima. No, što je ustvari problem? Je li to kazalište samo po sebi ili je problem publika koja se tako teško odvaja od tradicionalnog kazališta? Nevjerojatno je to što smo bilo koju drugu tradiciju gotovo bez problema spremni odbaciti, dok smo što se tiče kazališta još uvijek tako zatvoreni. No odgovore na ta pitanja trebamo pronaći tako da se zapitamo što ljudima kazalište predstavlja? Ovo pitanje ima onoliko odgovora koliko i ljudi koji odlaze u kazalište. Pokušajmo. Pokušajmo s novim formama, pokušajmo sve samo da sačuvamo kazalište, da ono diše među nama bez obzira na sva tehnološka čuda koja će se tek dogoditi. Kako Dubravka Vrgoč kaže (parafraziram) ''Potreban je samo jedan dan da se zatvori kazalište, a barem nekoliko godina da se ono ponovno vrati u život ''.
Ines Ora
7