Kazalište
6
Tema ovogodišnje Generalne skupštine bilo je istraživanje novih kazališnih formi, a govorilo se i o suodnosu teatra i publike u vremenu suvremenih tehnologija, te kulturnim strategijama koje bi poboljšale status kazališta u društvu budućnosti.
Ovogodišnja Europska kazališna konvencija ugostila je 65 kazališnih ravnatelja, redatelja, producenata i dramskih umjetnika iz najprestižnijih europskih teatara. Ono što je važno istaknuti je da je Dubravka Vrgoč, ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, ponovno proglašena predsjednicom Europske kazališne konvencije.
Predstave koje su se mogle vidjeti tih tri dana u ZKM-u su Galeb (Bobo Jelčić), Tartuffe (Jernej Lorencij), Sada je zapravo,sve dobro (Olja Lozica) i Žuta crta (Ivica Buljan) i one su kao takve reprezentativni primjer tih novih formi i promicanja kazališnih granica. Moje skromno mišljenje je da je to vrlo dobar odabir i da jasno pokazuje publici na čemu se želi raditi, što se ustvari želi postići u budućnosti s teatrom. No, postavlja se svevremensko pitanje : ''Je li publika doista spremna na to?''. Ovdje se ne govori o revoluciji, niti o novom dadaizmu, nadrealizmu ili simbolizmu. Govori se o tome da je publiku važno preseliti iz četiri zida tradicionalne forme kazališta na neke nove, neistražene prostore koji ne moraju u potpunosti napuštati tradiciju, no moraju prosvijetliti. Dokazati da je ''van'' jedan potpuno neosakaćen svijet koji čeka da ga se oči publike nagledaju, uši naslušaju, a da ga osjetila iscrpe te se napiju njegove nove forme, novih oblika – otkrića.
Galeb
Galeb Bobe Jelčića, napisan po Čehovljevom tekstu fokus premješta sa lika na događajnost gdje dopušta liku da bude samostalniji. U Galebu nas dočeka siromašna scenografija i teško hvatanje radnje premda je to naizgled kontradiktorno s premještanjem fokusa s lika na događajnost, no kada se bolje razmisli jedno bez drugog ne ide. Jer, premda se teško uočava jedna konstantna radnja, ona se pozorniji prati, pokušava se shvatiti što se ovdje događa, zašto dva lika pričaju jednu priču dok druga dva lika žive potpuno drugim životom? U Galebu se također nailazi i na teatar u teatru, jer se izvodi predstava u predstavi i to nam pokazuje kakvi smo mi kao publika. Što nas to ustvari intrigira u bilo kojoj predstavi? Nakon Galeba ili si potpuno razočaran ili okreneš film u glavi i promisliš; zašto je ova predstava ovako izvedena? Poneki, uključujući mene, požele prići samom Jelčiću i dramaturzima i ozbiljno ih zapitati što su htjeli s ovim postići. ETC je dao odgovor na to. Novinu. Otkriće. Jelčić je jedan od tih novih izumitelja koji nas premješta u srž radnje. Nije se samo predstava odvijala radi nas, i mi smo se odvijali radi predstave. Potrebna je naša reakcija na formu za kojom tragaju u ETC-u.
Žuta crta
Kada bih osobno birala najreprezentativniji oblik ovih novih formi o kojima ETC govori izabrala bi Žutu crtu i to bi bilo ponajprije radi Buljanovih redateljskih sposobnosti koje nas često zbune, no nikada ne ostave ravnodušnima. Buljan je na konvenciji govorio o tome kako treba pronaći vezu između kazališta i filozofije, a za njega autentična umjetnost znači poništavanje distance između publike i glumaca. Svatko tko je pogledao Žutu crtu može primjetiti na koji način je to Buljan postigao; barem tri puta tijekom predstave glumci su prilazili publici, dizali ljude iz prvih redova da bi s njima zaplesali, davali im mikrofon da zapjevaju, a tijekom aukcije u predstavi gotovo si imao osjećaj da se baš tebi obraćaju i prihvaćaju tvoju ponudu. U Žutoj crti na kraju zapjevaš sa samim glumcima, potpuno se utopiš u predstavi i shvatiš da ćeš bez obzira na ono o čemu se u predstavi govori dok budeš izlazio iz samog kazališta hodati po žutoj crti. Buljan se često služim glazbom kao jednim od glavnih elemenata predstave, pa tako i u Žutoj crti gledamo kako se glumci pretvaraju u pjevače, plesače, performere. I to je ta nova forma. Glumac nije SAMO glumac, a publika nije SAMO publika.
Bailey Lock, Stefan Kaegi,
Karel Bartak
Producentica Lyric Theatrea iz Londona Bailey Lock iznijela je ideju o tzv. tajnom kazalištu koju su osmislili dok se postojeća zgrada Lyrica renovira do 2014. godine. Velika Britanija je zemlja gdje se strogo poštuje tradicionalno kazalište tako da su kazališni kritičari bili oštri prema njenoj ideji, no publika je vrlo dobro prihvatila. Radi se o tome da prvi put tekst nije u centru pažnje, probe su duže, raznovrsniji su glumci – od potpunih amatera do vrhunskh profesionalaca. Glumcima se pruža prilika da duže rade na tekstu, da se upoznaju te da zavole sam rad na projektu. U tajnom kazalištu sudjeluju Britanci, Nijemci i Estonci i Bailey taj projekt smatra potrebnim u kazališnom svijetu.
Pedeseta Generalna skupština Europske kazališne konvencije (ETC) u organizaciji Zagrebačkog kazališta mladih održavala se u prostorima teatra od 24.listopada do 27.listopada. Europska kazališna konvencija najveća je mreža kazališta koja okuplja teatre iz 20 europskih država, a svojim djelatnostima promiče umjetničko kazalište, pisanje suvremenih dramskih tekstova i autorskih projekata te mobilnost umjetnika i njihovo sustavno obrazovanje.
Generalna skupština Europske kazališne konvencije