No, pustimo sada šalu na stranu. Ovaj tekst je nastao prije svega da iznesem par dojmova o novom materijalu Arcade Firea. Dakle, nakon prvijenca Funeral iz 2004. godine slijede albumi Neon bible 2007., te The Suburbs 2010. godine.
Reflektor je službeno izašao 30. listopada ove godine. Bitno je na početku spomenuti Caroline Robert koja je radila na vizualnom identitetu omota albuma, kao i na samoj njegovoj promociji.
Članovi benda su u procesu stvaranja novih pjesama bili fascinirani Rodinovom skulpturom Orfej i Euridika, te samim mitom o tih dvoje ljubavnika da su im posvetili dvije pjesme na albumu (Awful sound i It’s never over). Caroline je bila zadužena da spomenutu Rodinovu skulpturu pretoči u omot albuma koji bi se nalazio na holografskoj ploči. Slika bi bila crno-bijela, s time da bi se pod određenim kutem svjetla prelijevale boje. Dok bi crno-bijela simbolizirala prolaznost i smrt, boje dobivene pod određenim kutem pomicanja te ploče simbolizirale bi život.
No, pustimo sada omot. Kakav je zvuk novog albuma? Pokušat ću vam to dočarati u kratkim crtama pošto sam se malo zanio u samom uvodu.
Na prethodna tri albuma postojale su priče koje su tvorile cjelinu zajedno sa zvukom koji je bio karakterističan za pojedini album. Imam dojam da pjesme nisu ni upola bile jake zasebno kao u svojstvu samog albuma. Reflektor je po zvuku potpuna suprotnost prethodnicima. Ovim albumom dominira jedan predivni kaotični kolaž različitih žanrova glazbe: od elektronike, popa, regea, afrobeata, krautrocka.
Zašto je to baš moralo tako ispasti? Jesu li Arcade Fire odjednom postali bezidejna skupina glazbenika koja u svoj novi projekt trpa sve i svašta, pa što na kraju ispadne? Uvjeravam vas da nisu. Oni su točno znali u kojem smjeru idu i prije nego su službeno izbacili prošli album The Suburbs.
Kod njih nema slučajnosti. Zato sam bio tako miran kada je izašao ovaj album. Slušao sam ga danima i sa smiješkom promatrao sa strane sve te glazbene znalce kako ga dočekuju na nož. Pustio sam ih da zagrebu po površini i odu. Oni s tim nožem ne bi odmah ubili album, već bi ga, kako im je malčice predug, prvo sjeckali, pa bi neke stvari čak i izbacili. Uglavnom, unakazili bi ga i otišli. A meni, što ga više slušam, sve je kraći. To je čar velikih albuma.
U vrijeme pisanja ove recenzije preslušavao sam Remain in light Talking Headsa s razlogom. Uoće nije upitno koliko su Talking Headsi utjecali na Arcade Fire, kao što nije upitno da je Reflektor na neki način Remain in light Arcade Firea, s time da je James Murphy njihov Brian Eno. Čovjek je odradio izvrstan producentski posao.
Za one koji nisu slušali Remain in light mala napomena da je nastao prije više od trideset godina u vrijeme kada je bendu prijetio raspad. Članovi benda i supružnici Chris Frantz i Tina Weymouth bili su već preumorni od Byrneovog ega i ne želeći odmah napustiti bend onako vruće glave odlučili su otići na putovanje po karipskom otočju kako bi napunili baterije i razmislili što dalje.
Na tom su se putu sreli sa haićanskim voodoo religijskim ceremonijama upoznavajući se sa udaračkim instrumentima koji su karakteristični u glazbi iz tog podneblja, dok su se na Jamajci hranili reggae zvukovima. Nakon povratka su ušli u studio snimiti nešto eksperimentalnih materijala dok ih zanos još drži. Pridružio im se i David Byrne, ali ovaj put nije rađena glazba isključivo po njegovim tekstovima, već su prvo snimljene glazbene podloge i pozvan je Brian Eno da kaže svoje mišljenje.
On je unaprijed htio odustati od tog projekta, ali kad je čuo materijal bio je više nego oduševljen. Zvijezda vodilja pri snimanju cijelog materijala bio im je album Afrodisiac nigerijskog majstora afrobeata Fele Kutija.
9