Glazba
8
Čitao sam na internetu u to vrijeme da su Arcade Fire hladan bend koji nedovoljno komunicira sa publikom na koncertima. Nakon što sam ih gledao u Beču 2007., ne samo da sam se uvjerio kako su te tvrdnje neistinite, već sam shvatio da je to jedan od najenergičnijih i najtoplijih bendova koje sam u životu slušao i gledao.
Njihova pojava na sceni vratila mi je nadu da još uvijek postoje bendovi koji u meni znaju zapaliti vatru najljepšim himničkim melodijama što lelujaju iz svih tih šarolikih instrumenata i potpomognute vokalima benda poruke pjesama raspršuju kao vjetar sjemenke maslačka na polje čujnosti.
Ali koliko se u stvari tih poruka primilo na tom polju čujnosti? Ne baš mnogo rekao bih, čak ni nakon albuma Neon Bible na kojem bend proziva većinsku svjetsku populaciju konzumenata moderne tehnologije koja komforno živi svoje razvratne živote noseći krunice oko vrata; populaciju koja bez pogovora ide u svaki novi rat za naftu slijepo služeći na taj način imperijalističku korporativno-bankarsku elitu. Ta većinska populacija nikada nije čula za Arcade Fire i poruke koje njihovi albumi nose. Oni imaju svoje isprane mozgove, Lady Gagu i McDonalds. Njima ne trebaju pjesme koje ih tjeraju da razmišljaju tko su, odakle dolaze i gdje idu, kakvi su prema sebi i drugima.
Moj put je koračanje za ovim bendom u tom kolektivnom turobnom spoznajnom procesu u potrazi za trunkom svjetla vjerujući da izlaz još uvijek postoji. Da, ali izlaz za gdje? Možda bi nam ovo njihovo putovanje na Reflektoru između života i smrti gdje odbacuju sve maske i nude ogoljene sebe trebalo dati odgovor na to pitanje. Gdje bi mi svi kolektivno jednog dana trebali stići nakon ovog životnog putovanja? U pjesmi „Here comes the night time“ jedan stih kaže „but if there`s no music up in heaven then what`s it for?“. Ne, Bože, molim te, pusti me barem da unesem svoj iPod sa albumima mojih omiljenih Kanađana. Molim te, preklinjem te! Znaš da sam bio dobar, malo „pomaknut“ ali dobar čovjek. Volio sam druge ljude, nikad mrzio različite.
Pomagao sam nemoćnima, zvao 060 za svaku humanitarnu akciju. Znam, nisam baš išao u crkvu Bože, ali to je zato što jednostavno ne vjerujem ljudima koji predstavljaju crkvu kao takvu. Zašto? Znaš ti dobro zašto. Molim te, pusti me da unesem malo glazbe. I da budem iskren, nikad nisam vjerovao onom stihu od Jinxa „možda je Raj prevara za kraj“.
Znao sam da to nije kraj, ali nisam znao da neće biti glazbe ovdje. Daj, pusti me da unesem svoj iPod, umrijet ću od dosade ako ga ne unesem. Što, umro sam već? Ostat ću ovdje vječno bez glazbe? Ovaj, Bože, nešto sam zaboravio. Vratim se za pet minuta.
„Hello, please talk to me Arcade Fire. You are my favourite band.“ – reče u slušalicu jedan obožavatelj na kraju videa za pjesmu Windowsill koji je nastao za njihov dokumentarac Mirror Noir nakon albuma Neon Bible.
Putovanje na Reflektoru između života i smrti