Živjet ćemo bolje
5
- Da nije opet odlutala?!, odlijepila sam se iz plastične stolice i ustala. Otac je uzeo ključeve auta.
Prvi put kad je odlutala, Baba nije dospjela daleko. Bilo je to nekoliko dana nakon što ju je otac doveo iz Vukovara. Ustala je u zoru, u vrećicu s logom supermarketa utrpala kućnu haljinu, papuče, rolu vece papira i dvije rajčice iz vrta. Našli smo je kako ih jede, kao jabuke, na grafitima išaranoj autobusnoj stanici dolje na magistrali; crveni sok pun sjemenki cijedio joj se niz bradu i kapao joj po poprsju. Iza nje, na zidu, pisalo je: “Kolumbo, jebem te radoznalog”. Kad nas je ugledala, pomirljivo je iz vrećice izvukla papir i obrisala usta pa bez riječi ušla u Octaviju.
Ovaj put na autobusnoj stanici nije bilo nikog. Otac je polako vozio kroz centar, pa niz rijeku do zapuštene plaže na ušću, do zidina srušene crkve iz rimskog doba, do jebodroma pod željezničkim mostom. Spustili smo stakla i pogledom u grupicama ljudi na tržnici pokušavali prepoznati njezin lik, veliki valjkasti trup sapet širokom vrećastom haljinom bez rukava, i glavu s rijetkom sijedom, masnom kosom začešljanom unatrag.
Otac je bio zabrinut, znala sam to po njegovoj šutnji i po vlažnim otiscima prstiju koje su ostale na volanu kad je odmaknuo ruku da promijeni brzinu: znojili su mu se dlanovi.
- Pederov prculjak!, iziritirano je uzdahnuo.
Još smo jednom prokrstarili kroz mjesto. Onda smo odlučili vratiti se doma, pričekati da se, možda ipak, sama vrati, ili nazvati policiju ako to ne učini.
Kod kuće je nije bilo. Sjeli smo na terasu. Otac je zapalio cigaretu.
Sa zvonika je otkucalo podne. Brod je muklo zatulio u luci.
- Jebemti, uzdahnula sam, nehotice oponašajući majku.
Ocu to nije promaklo.
- Da je majka tu, sigurno bi rekla nešto u stilu “Ako si nešto izgubio, naći ćeš nešto vrednije”, rekao je i dignuo noge na ogradu.
Prva sam je ugledala.
- Tamo je, dolje – šapnula sam ocu.
Bila je naslonjena na deblo oraha, dolje u Jozinu polju, sakrivena iza drveta. Uočila sam je kad je izvirila da nas krišom pogleda, pažnju mi je privukao taj pokret, brz, skoro paničan. Učinilo mi se da sam vidjela šibicu kako je kresnula.
Kad je ponovo izvirila i vidjela da je razotkrivena, ustala je, pridržavajući se za deblo, pa se dala u trk. Otac je bacio cigaretu u teglu s patuljastom palmom i pojurio natrag u kuću, pa vani kroz hodnik. Ja za njim. Sjurili smo se niz brežuljak, obrastao dračom i do koljena visokom travom u kojoj su sljepići ostavljali vijugav trag. Baba je trčala, ustvari trapavo se gegala, uspuhana, prema dnu vinograda i polusrušenim kamenim kućicama u kojima je Jozo držao motokultivator i alat, okretala se i dašćući bježala, raširenih očiju, raširenih ruku, kao da je dolje kod čempresa čeka netko tko će je primiti u zagrljaj.
- Stani, baba – vikala sam. To ju je samo požurilo.
- Poljubi me u dupe! – prodahtala je i trčala dalje, iako je sad već posustajala, pridržavajući se za slezenu.
*Novi naslov biblioteke Arteist, roman Živjet ćemo bolje Maje Hrgović, naručite na [email protected] uz naznaku “Arteist za bolji život” i umjesto 99 kuna, platite ga samo 69 kuna. Čitateljima iz Zagreba knjigu dostavljamo besplatno istog dana.