4
Na kraju godine, osvrćemo se za sobom i gledamo što smo napravili u 2013. Arteistova redakcija ima razloga da se osjeća dobro: potpuno nezavisan portal za kulturu i drušvo opravdavao je iz dana u dan svoj slogan “Kultura s kičmom”, zahvaljujući gotovo manijakalnom entuzijazmu izvrsnih suradnika. U vrijeme kad izdavaštvo gleda u ralje apokalipsi, pokrenuli smo biblioteku Arteist i objavili prva dva naslova iza kojih stojimo čitavim svojim žićem – “Književnu Groupie” Pavla Svirca i “Živjet ćemo bolje” Maje Hrgović. Donosimo ulomak iz potonjeg romana.
Kad bi mi netko rekao da nacrtam djetinjstvo, nacrtala bih četiri stvari: Jozino preplanulo tijelo, samo u crnim kupaćim gaćama, s motikom u ruci nagnuto nad neku biljku kao nad rijedak arheološki pronalazak; zatim, Jozin tranzistor na baterije s kojega i sad trešti talijanska kancona, izrazito popularna u osamdesetima; onda visok stog sijena s kolcem zabodenim u sredinu, i čempres na rubu polja, prvu granicu koju sam zamislila i iza koje nije, kako sam mislila, počinjalo more, nego tek još jedan vinograd.
Jozo je vlasnik polja koje se rasprostire pod našim brežuljkom. To je ogromno polje, sasvim proizvoljno podijeljeno na trapezoide, elipse i redove voćaka: na jednom je dijelu maslinik, na drugom divlje šljive i smokve, oskoruše dijele umjereno zapušten rasadnik salate i kupusa od pedantnih četveroreda kapulice. Četiri divovska stabla oraha čine okosnicu uvrnute geometrije ovog komada zemlje: oko njih se u koncentričnim krugovima šire voćke i hortenzije; po njima se sad raspršuju kapi vode koju žestoko žvače vrtaljka. Od njenog mokrog zvuka osjećam se malo svježije.
Sjedim na terasi koju bije sunce. Mamine pelargonije se povijaju, izmorene od sparine i klorofila. S nogama na ogradi, pridržavam se o kriglu limunade, škiljim ispod šilterice i tende čije modro-bijele pruge crtaju šare po mome tijelu. Iza mene u kući zvecka posuđe; otac kuha ručak, nešto s pršutom i bobom koji uzgaja u vrtu iza kuće. Dolje u vinogradu, Jozina je glava sijeda lopta koja se sagiba i okreće, zaranja u zelenilo između redova loze pa opet isplivava gore.
Dok je otac bio u zarobljeništvu, bilo je dana kad se činilo da majka neće izdržati. Bdjela je uz vijesti s ratišta, čekala izvještaje Crvenog križa koji je vodio evidenciju o zarobljenima. Raščupana i s ogromnim kolobarima – kao baba ovih dana – bila je nagnuta nad taj kazetofon kao vračara nad kristalnu kuglu, prsti su joj žutjeli od cigareta, pogled joj je umorno plutao po sobi, lijepio se za uokvirene fotografije ruševina na zidovima – rimskog Koloseuma, stare Salone, splitskog Peristila. Nekad bi se, nakon takvog bdijenja, u ludom napadaju entuzijazma, uredila i odvela nas u grad, na sladoled ili u kupovinu, kao da prkosi onim slikama s Dnevnika, snimkama kamiona punih leševa, u koje smo Lorena i ja buljile kad god nas majka ne bi uspjela na vrijeme potjerati u drugu sobu, kao u horror filmu koji ne možeš prestati gledati iako te plaši i unespokojuje.
Jednom nas je tako povela u dućan sa sanitarnom opremom, što ga je Jozo držao u dvorišnoj zgradi u centru. Nisu ga pustili u rat zbog nečega sa stopalima pa je cijelo to vrijeme proveo ili u polju, slušajući vijesti na radiju ili u trgovini, dočekujući kupce s licem složenim u ispriku.
- Prošetajte do kioska, uzmite «Teen», dok Jozo i ja malo porazgovaramo, gurnula mi je majka novčanicu u ruku.
Vratila sam se prebrzo. Kroz staklena vrata prodavaonice vidjela sam mamu kako zatvorenih očiju ljubi tog muškarca širokih ramena s prosijedom kosom iznad ušiju. Nosio je bijelu kutu s pločicom na kojoj je – pogledala sam kasnije – pisalo Jozef. Zasramila sam se, kao da sam ja ta koja radi nešto pogrešno. Gledala sam ih poskrivećke, prigušeno dišući, još trenutak-dva. Kad se majka odmaknula iz Jozina zagrljaja, vidjela sam da joj se ruž razmazao skoro do ispod nosa. Izgledala je kao hijena koja je trenutak prije rastrgala krvavo zdravu mladu gazelu.
- Nema Babe! – rekao je otac i prenuo me iz sjećanja kojima se ionako nisam voljela vraćati. – Išao sam joj dati tablete, ali nije ni u sobi ni u zahodu, ni vani – rekao je.
Kolumbo, jebem te radoznalog